|
Što sam htjela reći? Osim bijega od nekih vlastitih pitanja, manje ili više neodgovorenih, nameću mi se oštrine svakodnevice i sve sam više suočena s ograničenim mogućnostima nekakvog vlastitog kretanja, tako da i nemam nešto bitno za reći. Doduše, već dosta dugo. A bez tog autentičnog, iskrenog pričanja sebi, protiv sebe i unutar sebe ne može nastati ništa vrijedno slušanja/čitanja.
Bez toga te nema.
Evo, možda su i ovakvi zapisi posljedica/rezultat želje da nekada obložim smislom svoje "rečenice".
U zadnje vrijeme rezimiram i to jako puno. Možda jer me nakon godinu i pol posjetila žena koja je postala mojom prvom bliskom osobom prije sada povećeg broja godina. Posjetila i pozdravila se, krenula ploviti u nekom svom smjeru, denotativno i konotativno raščistila sve stvari, završila poglavlje. Nedostaje, podsjeća me na onu mene koja se još donedavno nadala, trudila, radila, sanjala, čak i onda kada bi zbog toga bila proglašavana endemom i neprilagođenim besciljnikom... Na onu M. koja ništa nije odlagala za kasnije, za promišljanja, vaganja, za odluke koje se rade pomoću papira i tablica. Ne ja. Podsjetila me da sam nekada znala zakoračiti preko ruba, vjerovati instinktima, pogriješiti i ustati sa smiješkom jer sam pokušala, jer sam jedna od tih i takvih "čudakinja". Danas su oko mene većinom (čast iznimkama) ljudi koji me podsjećaju na sve samo ne na ono što sam bila nekada. Ljudi koji me suočavaju s (mojim) granicama iz dana u dan.
Možda je ovo zaista godina prevrata i raskrižja, pozdravljanja i odrastanja, onoga pravog zbog kojeg se plače i smije, zbog kojeg se sve iznutra mijenja, procesa kojemu ne prepoznamo početak, ali itekako osjećamo vibracije njegovog tijeka. Godina plaćanja računa (metaforički ili ne) i traženja vlastitog mjesta u tom kaosu oštre realnosti (kako uopće nepatetično nazvati ovu dimenziju disanja?!).
Ne znam. Znam jedino da sam za mnoge odgovornosti sada spremna, možda i previše (ukoliko je to uopće moguće domisliti), dok su mi neke i dalje problematično strane. One koje drugi obavljaju s lakoćom, da napomenem. I da, ponekad zaboravljam datume i teško mi je oteturati u odradu obveze, no svejedno mislim da sam i u tom pogledu napredovala. Njezin me posjet u to uvjerio.
Sada je nostalgija preglasna, čežnja za onim što još nisam ostvarila/doživjela vrišti, krug kuća-birtija-kuća osiromašuje i grči želudac, a smisao je zakopan ispod tog smeća kojemu ne nazirem ni početak ni kraj. I nije to neki pesimizam, nije ni manjak nade, samo sam, suočavana s granicama koje su ojačale konstantne krive odluke, strategije, potezi, ljudi, misli, poslovi, tekstovi, planovi, filmovi, događaji, politike i gradovi (riječju: vrijeme, moje vrijeme), postala strašljiva sjena onoga što sam nekada bila. Pa te ljudi iz prošlosti podsjete na to poput starog albuma s fotografijama na kojeg si zaboravio (katkad i namjerno).
I što onda? Onda staneš, osvrneš se oko sebe, zapitaš se, začudiš, ostaneš bez zraka. I kako da onda nekome odgovoriš na direktno pitanje i pokažeš što želiš kada se bojiš svoju želju izreći glasno čak i sebi? Kako da mu kažeš koliko bajkovito može biti tvoje jutro, podne ili večer, kako da nabrojiš komade djetinjarija od kojih gradiš vizure i svoja stajališta, upravo ona koja su svima smiješna, komplicirana, zastarjela, ironično romantična, a da pritom ne ispadneš smiješna prvenstveno sebi? Da si priznaš da tvoje riječi, one koje svi vide i čuju, nisu tvoje, da tvoja svakodnevica nije tvoja, da ovo egzistiranje što se bilježi fotografijama i zapisima, lažnim osmijesima, promilima i uglazbljenim tužaljkama, strahovima i bijegom - nisi ti, nije tvoje Ja? Da to niti ne želiš biti. Da tvoja donedavna prošlost nije ništa drugo doli vakuuma nastalog upravo onog trenutka kada si, a da ni sama još ne znaš zašto, odustala od svega što si gradila sebi, za sebe? Da si u jednom trenutku kada je trebalo pokupiti diplomu i ostaviti žutu zgradu iza sebe pa osvojiti mali prostor kojega bi, osjećajući ga sve do nožnog palca, nazvala svojim - prvo odustala od te iste sebe?!
Nije mi teško biti pokretačem optimizma, pa čak i entuzijazma, kada se radi o nekome drugome (osobito ako mi je stalo). To je logično i mislim da tako manje-više svi funkcioniramo. Izbjegavamo ljude koje bismo svrstali u crne oblake i vampire iako sam svjesna da poneki, zbog situacije u kojoj se nalaze, s razlogom tako djeluju. Smijemo se, molimo, planiramo, trudimo, balansiramo između suočavanja sa stvarima i pokušaja da ih ostavimo za sutra i nekako preživljavamo ovo čekanje nečega čemu ne znamo ni ime. Možda i vi kao ja izbjegavate svoje roditelje i dopuštate da raste to nedostajanje jer osjećate da ste ih razočarali pa vam je teško pogledati ih u oči. Da, razočarali onako dubinski i kronično iako vam to nikada nije bila namjera. Možda i vi mislite da ne zaslužujete svoje prijatelje jer ne znate što je ono dobro što oni i dalje uporno vide u vama ili vašim riječima, u vašem zajednički provedenom vremenu. Možda i vi nećete poslati SMS osobi koja vam je bitna jer smatrate da joj ne može biti stalo do nekoga kao što ste vi, možda jer joj nemate što ponuditi, možda ne šaljete zamolbe za poslove za koje smatrate da ih nećete znati ili moći raditi čak i da vam se kojim slučajem zvijezde poslože pa ih dobijete, možda i vi sve svoje probleme stavljate negdje pod tepih i skrivate duboko u podrume, u kutije s natpisima "sutra", možda ste i vi kukavica i šutite kada vas nešto pitaju, dopuštate da misle da nemate stav i da zapravo ne razmišljate ni o čemu (osim što eventualno, dok ispijate pivo, pričate o nebitnostima po cijele dane kako ne biste zagrizli u neku od the tema). Možda se i vi bojite da je sve čega se prihvatite osuđeno na propast, na bol koju će vam zadati novi pad i razočaranje, na uvijek isti iznos salda. Na ono uporno "ne".
Pa stoga ne radite ništa. Ne pričate, ne gradite sebe (možda eventualno zidove oko sebe), ne šaljete poruke ljudima do kojih vam je stalo jer vas je strah njihovog odbijanja ili čak neodbijanja, ne šaljete zamolbe iz istog tog razloga, ne posjećujete roditelje jer ne podnosite nove kritike i miris vlastitog poraza, ne brojite dane u tjednu. Pa brijete na onu "neka ide tzv. život" i žmirite na vijesti iz kojeg god područja vaše megakul svakodnevice.
Da, možda ste i vi prozvani hladnom osobom. Možda ste i vi kukavica. Znam da ja jesam. Doduše, ne hladna kukavica (iako je lakše djelovati hladno i nezainteresirano za svijet koji se okreće izvan vas nego se ohrabriti na suprotno), ali u svakom slučaju kukavica. Samo mi se to, evo, zaista više ne da biti.
|
