|
Razvukla je čak i taj osmijeh zamislivši pritom ribe u akvariju, nekakav plavi svijet što ne poznaje omeđenost ukoliko obnavlja dubine, pa čak i ovdje, evo, sada, zamislila je njihovo mirno gibanje, njihovu upornost u širenju slobode. Nikada jače negoli danas htjela je izliti vodu i naučiti ih letjeti, te male sićušne mrvice kisika položiti u balone, probiti im zidove, rastjerati pritom sve nametnike i prepreke, žice, gomilu bezrazložnih riječi.
Moje ribe, mislila je, moram ih zaštiti.
Zatim je pogledala u drugom smjeru, suprotnom, u otvorena vrata, zvuk vlaka, radijatora, imitaciju svoje udobnosti ostajanja. Taj je pogled mogao postati letom, no trebalo joj je mnogo više: melodija koju će pretvoriti u rutu, krug koji će postati ameba, zatim krivudava beskonačna linija, nekakva neravnina koja ne podsjeća na etape, na napredak. Prvenstveno to.
Ribe će znati, odahnula je. Uvijek znaju.
|