Zadihana

nađeš me negdje, utamničenje to iznjedri povremeno,
i onda ta lica postaju nejasnija, tuđa, sve se skotrljano
preobrati u vrijeme, smisao nečega
što ponovno želi zazvučati, ali sve vrlo slow, promišljeno,
kao da ga nema.
Ta brzina gotovo te opušta, znaš da nepoznato gradi,
cesta je zatvorena, kut prividno ispunjen mojim tijelom i
samo ćeš zagrabiti:
ni nema drugačijeg dijeljenja.

Nema tihog trganja. Ustaje se i uzima zrak, grabi ga plućima kao da će podne odnijeti mogućnost još jednog oslobađajućeg vriska: tijelo se buni protiv novih ideja u koje ga je ubacila jučer, 12 sati i 19 minuta, jedna vlažna maramica kojoj je predala boju očiju pokazavši strancu u tramvajskom kadru kakvu moć ima oluja.

– Sve se raspalo, zapisale su.

Gle, ništa nije nejasnije od toga, govor ili
tomu slično, psovka, nešto kao ubrzanje. Kao
stropoštati se.
Stojim u toj lokvi: posljednji put kada sam se
zarezala, ptice su zakrvarile, ritam je imao tu bolnu
crvenu istovremenost,
nikada nisam pazila manje.
I kao da sam ju pobijedila, Nju, to moje vjerno neonsko
izgaranje, a ipak

mokro je. Hladnoća kojom se gledamo, čiste,
to što mlaz traje kratko, baš sve.
I ne smijemo se glasnije gubiti. Trgati krikom te
nadolazeće rukotvorine,
jasno.

Sasvim mala neprosječnost putovanja, direktna kao pasivnost zemlje ili predaja okolnostima radnje, diktiranje mjernih jedinica: sve je trebalo ispraviti, osnažiti, izgraditi. Ponovno.

No ne znam što s tekstom. Ponekad baš ništa.

I tako započinje priča. Jednom rukom u džepu kojemu ne možeš dotaknuti dno, fokusirana na disanje stvari ostavljenih pucketavo nejasnima, na rubovima, još jednom skrivena od pogleda i ozbiljenja, prikrivena porivima. Ništa tu nije "Bilo jednom...": kratkoća starta opušta, krajolik se otkriva svakim sljedećim uzdahom (jasnoća i nedostatak tame uslijedit će kasnije).

Mir ulomaka zapetljan u strminu neizrečenih riječi postaje tekst. I zatim, umekšana vlažnost koraka priče, taj hod, ruke koje stvaraju nijanse nepobitnih značenja.

Otprilike.

Možda ponekad moraš nekoga izdati, reći ćeš, uzdahnuti, možda ponovno pokušati vidjeti ono bitno. I više nikada ta kuća neće imati isti okus kiflica i šećera, mamaca koji te tište i strahuju umjesto tebe.

Ponekad su te rukotvorine jedino što oblikuje tvoje tijelo posuđeno od onih koji su te izmislili. Miris paljevine i mladog drveta, ulančanih boja koje više nikada nećeš vidjeti kao prije.

Je li prodaja bila nužna, upitat ćeš se usputno, tek kako bi još jednom čula svoj stari glas. Mijenjaš se brže od bilješki koje vode o tebi.



Koliko je vode potrebno da bi se još jednom probudila?

Kućica za lutku, lutkica za kuću
i sasvim smo odrasla.
Prošao je, zapisan u ritmičnom podrhtavanju plastike,
kaosu pastelnih boja,
taj Simonin proces.
Sada samo zjapimo prazna
poput Ljepote.

zatvori me u kavez gdje obnaženi zarezi (smrti!)
odzvanjaju crnim mramornim tlocrtima,
a nije moderno, ne,
tih tisuću pokreta četkom prije straha
gdje me neće nadomjestiti.
I tu ispod,
u tom prostoru gdje mediji i zombiji premašuju razlike
voleći se kružno,
lebdeći poput žabica na podnevnoj mrklini,
tu je trg. I zatim,
to si ti.

Radikalni feminizam naručio je kavu i još dugo gledao popratnu čašu vode. Ljudi su uzburkavali valove njezinog sadržaja pretačući se kroz vrećice, torbe, ljetnu usporenost pokreta.
Pisanje je postajalo egzil.
U crnu stolnu tekućinu otpustila je sljedeće: "Osjećam okus meda u metežu predgrađa - vrišti mi tiho. Takva samonametnutost definicija zastrašuje me i opušta, kovanice i dalje stvaraju intro, zatim tu simfoniju sinkroniziranu s kazaljkama kvartovskog sata."

Uči se izmaštanom disanju, ponovno.