nađeš me negdje, utamničenje to iznjedri povremeno,
i onda ta lica postaju nejasnija, tuđa, sve se skotrljano
preobrati u vrijeme, smisao nečega
što ponovno želi zazvučati, ali sve vrlo slow, promišljeno,
kao da ga nema.
Ta brzina gotovo te opušta, znaš da nepoznato gradi,
cesta je zatvorena, kut prividno ispunjen mojim tijelom i
samo ćeš zagrabiti:
ni nema drugačijeg dijeljenja.
Post je objavljen 31.08.2013. u 18:28 sati.