Gle, ništa nije nejasnije od toga, govor ili
tomu slično, psovka, nešto kao ubrzanje. Kao
stropoštati se.
Stojim u toj lokvi: posljednji put kada sam se
zarezala, ptice su zakrvarile, ritam je imao tu bolnu
crvenu istovremenost,
nikada nisam pazila manje.
I kao da sam ju pobijedila, Nju, to moje vjerno neonsko
izgaranje, a ipak
mokro je. Hladnoća kojom se gledamo, čiste,
to što mlaz traje kratko, baš sve.
I ne smijemo se glasnije gubiti. Trgati krikom te
nadolazeće rukotvorine,
jasno.
Post je objavljen 30.08.2013. u 19:54 sati.