egzilu je zasluženo ponestalo zraka. poroznost tvog uma
i dalje ti promiče kroz sitne rešetke imaginarnog,
trudiš se ne rasipati u odlome gradskih kreatura,
taj genocid, sipkavost jučerašnjice na tvojim naivnim rukama.
sve se čini zamagljenim vodom koja to nije,
tek ta jedna lutajuća, tekuća samoljepljivost.
udara te bubanj Prodigyja u procjep stvarnosti,
ničiju zemlju, pivo na asfaltu kojega ne diraš.
udara te plov, pliv, tvoje tijelo fragmentirano kretnjom buke.
ti si svoja noga ubačena u tromost plućnog krila gomile.
čudiš se, metastazirani karcinom pobjede odašilje signale
lutajućim koordinatama kože. uvijek jesi
ili ne.
plov, pliv,
kao da nešto ovdje odumire.