napisala sam riječi s kojima nisam znala što bih.
jesi li ikada prije ovako razmišljala: (to je u tebi) sve je
zarobljeno u ponavljanju (i raste)
u glumi trenutka koji je odavno negdje zagubljen,
sada se tek secira, premeće poput upamćenog pogleda
zapamćenog nakon dosega određene težine (nakon što
dosegne neprihvatljivu veličinu, postat će ljudožder).
nisi dobra.
vlastita kiklopnost okreće pepeljaru licem prema sebi,
sebe licu,
znaš: nikada više nećeš ovako jednoznačno
zaustaviti kretnju.
vrijeme je.