ZADAĆNICE - kolaborativni blog
23.11.2021., utorak
Blues elementarnih čestica
|
Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost Autor zadaćnice: Promethea - Internet bi bio mnogo ugodnije mjesto da ljudi pišu samo o stvarima o kojima imaju pojma - rekla je Maša i zamišljeno se zagledala u daljinu. Ova bi rečenica odličan početak romana. O potrazi za smislom, pomislila je Lana i posegnula za malenom crnom bilježnicom na čijim su se koricama ljubili drečavo ružičasti plamenci svojim vratovima oblikujući globalno prihvaćeni simbol ljubavi. Srce, naravno. Ispod je pisala neka mudra misao. Nešto poput "svaki dan prilika je za novi početak" ili "jača si nego što misliš" ili "ljubav sve pobjeđuje". - Amor vincit omnia - prevela je Nina. Da je bar tako, pomislila je Vesna i zakolutala očima. Četiri žene. Jesu li usamljene? Da mi je stalo do njih, opisala bih vam što su imale na sebi, kako su se držale, koja od njih nosi naočale, a koja ima crvenu kosu. Ali nije. One su nebitne. I vi ste mi nebitni, ispričavam se na nepristojnosti, ali istina mi je preča od malograđanskih predrasuda. Kažem svakom onako kako je. Ili šutim. I kolutam očima. Furam svoj film. Te žene... upravo sjede za susjednim stolom jer sve se ionako događa istodobno.Ne budite lijeni, zamislite ih sami. Posudite im lica svojih kolegica. Sudjelujte malo. Ono što jest bitno, to je Lanin roman. Prvu rečenicu zapisala je, zapisuje, zapisat će... upravo sad. "Internet bi bio mnogo ugodnije mjesto da ljudi pišu samo o stvarima o kojima imaju pojma." Nije neka udica, ali tko zna, možda se neki snobovski sob ulovi na nju. Usamljenost. O njoj, samo njoj i ničem drugom govori Lanin roman. Slova u njemu pomalo podsjećaju na lica ljudi nagužvanih u podzemnoj željeznici, mokre grane drveća i takve pomalo sjetne stvari. Jer Lana ima sve što je nekada davno željela. Prijatelje, uspjeh, pa i slavu, ali ne preveliku, ne predrečavu, suptilnu onako poput izmaglice ili tračka dima ili parfema u prolazu kad zapuhne 'je li to možda ona?'. Prepoznavanje. Lana je književnica. Maša je modna kreatorica. Nina radi u kulturi. Neću reći što, mogli biste je prepoznati. Ako Nina poželi. Ona samo protrlja prsten i postane nevidljiva. Kao u onom romanu fantastike. Divne nam se stvari događaju u posljednje vrijeme, svima nama. Ja nisam slavna, te mi žene nisu prijateljice, ali eto, poznajem ih. To su one, čujem njihove misli, baš onako kao što sam ih zapisala. Tako da ovo zapravo nije moja priča. Ukrala sam je. Od zaborava, moglo bi se reći. Da ju nisam napisala ja... ne bi je napisao nitko. A i nije. Stavljam slušalice jer jedino glazba može zaglušiti... Tko sam ja njima? Tko su one meni? Ne čujem ih više, ali ne mogu prestati misliti o njima. Ne njima, kao njima, one su nebitne, nego o njima kao o nekakvim rebusima koje treba riješiti. Zato, eto, izlazim sve rjeđe. Sjedim u kući i sjećam se. Jer sve se ionako događa istodobno. Ne vjerujete? Ne morate, nitko vas ne tjera da povjerujete u bilo što, ne više. Ne zato što ste odrasli ljudi, nego zato što se...svijet promijenio. Nije isti. Ali jest. Kao nekakve naslage, slojevi, nekoliko grafoskopskih folija postavljenih jedna povrh druge, preklapanje, eto, tako vam ja to vidim. Sve se ionako događa istodobno. Povlačim dim. Registriram se na forum. Pišem negdje. Pa napišem priču. To nisam ja. To je Promethea. Osoba koja je počela pisati ovu priču nije ista kao ona koja će je završiti. Ali nema veze. Jer sve se ionako događa istodobno. Kad te vidim, vidim sve što je ikada bilo među nama i zato te više ne mogu imati pred očima. To je to. Razlaz. Upoznavanje. Prvi susret. Sve, sve, sve se događa istodobno. Prva rečenica. Posljednja. Rođenje. Smrt. Rođenje. Ne 'vječno kruženje'. Ne. Istodobnost. Sve odjednom. Cijeli svemir, sažet u jednu točku. Galaksije i to sve... Istodobno. Jedan trenutak. Satovi, kruženja, rotacije... cijeli taj mehanizam, svi ti kotačići čija je jedina i vječna svrha stvoriti iluziju toga da tu uopće nešto teče ili kruži... stvoreno i razoreno u jednom trenutku. Da. Usamljena sam. Usamljena sam u toj spoznaji. A i da imam društvo u njoj, ionako bi bilo svejedno jer nije da itko od nas uopće može kategorički tvrditi da postoji. Bilo tko od nas mogao bi biti izmišljen poput one Maše, Line ili kako su se već zvale te četiri žene s početka priče. Nema čvrste točke. Nema uporišta. Spašavam. Spašavam divljake. Spašavam njihove duše. Skidam slušalice. Slušam Lanu. Čitam njene misli u kojima se maločas počeo formirati roman. Ipak je lakše tako. Smislenije. |