ZADAĆNICE - kolaborativni blog

13.12.2021., ponedjeljak

Sanjarenje

Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: Life on Mars


Čim uđem u područje šuma, još dok se vozim u autu, uhvati me nekakav spokoj i često se sjetim Kako je agent Dale Cooper bio entuzijastično oduševljen ljepotom okoliša u Twin Peaksu. Tako to i meni bude. Ne znam da li izravno zbog ljepote, ili zbog okrjepe koju izloženost zelenilu i prirodi pruža mom umornom mozgu. Najprije sam taj osjećaj svjesno počeo hraniti dugim i sporim vožnjama kroz Gorski kotar. Bez posebnog cilja, samo vožnja i eventualno negdje kava i štrudla od borovnica. Onda sam polako zaključio da želim tamo negdje imati nešto svoje. Nešto vrlo skromno, ne nešto veliko, skupo i komplicirano za održavanje. Svakako ne nešto raskošno. Želio sam malo imanje koje bi moglo služiti kao utočište za bijeg iz sivila grada, posla i gustog prometa. Onda sam počeo i raditi na tome.

Prilazili smo s tri auta. Ukupno petero odraslih, četvero djece te hrpa alata i potrepština. Motornu kosu i dva seta kamperskih stolova i stolica sam privezao na krov. Prtljažnik mi je trebao za prijenosni roštilj, jer kamin još nisam izgradio. Odmah po dolasku, skinuo sam kosilicu sa krova i krenuo je pripremati za košnju da nam oslobodim mjesto za boravak. Rano je proljeće pa zelenilo puca sa svih strana, a zrak je i dalje ugodno svjež, ne i hladan. No parcela je dugo bila zapuštena pa joj je svejedno jako trebala košnja jer je osim mlade trave po njezinim dijelovima bilo i puno šipražja. Momci su se dohvatili prenošenja stvari, pripreme za roštilj i za radove, a žene su s klincima otišle na rijeku da se malo poigraju dok ne napravimo mjesta. Mario je odmah nakon iskrcavanja zapalio vatru. On se uvijek hvata vatre i roštilja, ništa mu nije draže. Zoran je krenuo pregledavati staru brvnaru. Dok ja pokosim, on će već imati gotov plan njene sanacije. Možda već i popravi nešto. Daš Zoranu alat i on si sam nađe posla. Ja sam na brzinu pokosio područje oko vatre i onda počeo u krug širiti pokošeni prostor kako bismo što prije dobili uredno mjesto za ručak i druženje. Tek kad to riješim, prebaciti ću se na ono što zaista treba počistiti, a to je šipražje. Kombinacija posla i proljetnog sunca je uskoro dovelo do pojave prvih kapi znoja na nenaviklom licu uredskog štakora. No uživao sam u svakom potezu motornom kosom.

- A što se ti Gorane toliko smijuljiš? - iznenadio me gotovo pa ljutim tonom Saša te nastavio - Imam neku grešku na prezentaciji ili?
Osmijeh mi je nestao sa lica i vidio sam da su sve oči na sastanku uprte u mene.
- Ne, ne, oprosti Saša, misli su mi odlutale na trenutak - odgovorio sam mu i odmah se prebacio na komentiranje prezentacije da preusmjerim pažnju sa sebe - Zapravo sam te baš htio zamoliti da nam malo detaljnije pojasniš koje su obveze našeg poduzeća u okviru Elementa 3. Znaš da ovi iz Aure uvijek imaju pristup “lako ćemo”, a onda se problemi prevale na naša leđa.
- E super, drago mi je da si to pitao. Da se ne bi dogodilo kao lani, ovaj put sam Majstorovićki odmah rekao da želimo specifikaciju….

Bla-bla-bla, bla-bla-bla… Saša je nastavio s izlaganjem, ja sam popio gutljaj kave i iz posudice ispred sebe uzeo još jedan keks te primjetio kako se oštećenje na sivom zidu kraj projektorskog od prošlog sastanka u ovoj prostoriji nekako postalo još šire. Vjerojatno je pao još komadić boje. No nije me ni to dugo držalo i ubrzo sam se u mislima vratio na košnju moje livade. Sada je već na redu bilo šipražje, a to je bilo puno zahtjevnije i morao sam paziti da se nepotrebno ne ogrebem.
- 14:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.12.2021., nedjelja

Četiri Priče


Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: josip-presvetli



1. Šuma

Kristijan je bio učenik petog razreda jedne osnovne škole u jednom gradu srednje veličine. Bio je i član jednog izviđačkog odreda. Marijana je također bila učenica petog razreda, ali jedne druge osnovne škole u istom gradu i također je bila član izviđača ali u jednom drugom odredu. Gradovi srednjih veličina od oko par stotina tisuća stanovnika obično imaju nekoliko osnovnih škola i nekoliko izviđačkih odreda. Jedne subote dva izviđačka odreda onaj Kristijanov i onaj Marijanin zajedno su išla na izlet u neku obližnju šumu gdje je bilo popularno izletište za djecu tog uzrasta. Kristijan i Marijana do tog se izleta nisu poznavali. Nikad prije se nisu sreli. Nisu znali jedno za drugoga. Išli su u različite škole. Bili su članovi različitih izviđačkih odreda. Živjeli su u različitim kvartovima. Trenirali su različite sportove i bavili se različitim vanškolskim aktivnostima. Ništa ih osim tog izleta nikada povezivalo nije.

Te subote svi izviđači stigli su ujutro na autobusni kolodvor, uglavnom su ih doveli roditelji. Svi su stigli na vrijeme ali Kristijan je umalo zakasnio, bila je velika gužva u prometu i stigli su u zadnji čas. Trčeć prema autobusu s ruksakom na leđima zapuhano je obznanio voditeljici odreda "uff, evo nas...tata je čak prošao na žuto samo da stignemo!" - ajde dobro bitno da ste stigli, rekla je voditeljica, potrpala i Kristijana i ruksak u autobus i krenuli su.
Na izletištu djeca su se igrala. U jednom momentu igrali su se neke budalaste igre u kojoj se biraju parovi. Pa je Marijana izabrala Kristijana da joj za igru glumi muža, imali su i neku plišanu bebu. Ostala djeca pjevala su pjesmicu "Kristijan i Marjana zaljubljeni par, kad se budu vjenčali, dobit će na dar, Marijana će dobiti kutiju bombona, Kristijan će dobiti gaće od betona" i tako su se djeca igrala i zabavljala, a pjesmica se orila i orila, čak se orila i u autobusu po povratku kući. Kristijanu i Marijani je već bilo pomalo i neugodno i željeli su da pjesmica nestane...

Kad su se vratili natrag u grad svak je pošao svojoj kući i živjeli su svojim udaljenim ničim povezanim životima sve dok se nisu ponovno sasvim slučajno sreli u srednjoj školi. Nekim slučajem oboje su upali u isti razred jedne gimnazije. Kristijanu se Marijana sviđala. I bio je cijelo to vrijeme potajno zaljubljen u nju. A i Kristijan se Marijani sviđao i Marijana je isto cijelo to vrijeme bila potajno zaljubljena u Kristijana. No, i jednog i drugog bilo je sram one budalaste dječje igre i one još budalastije pjesmice koje se orila autobusom pa od srama nikad nisu prišli jedno drugome. Nikad jedno drugome nisu reki što osjećaju jedno prema drugome. Čak se nikad nisu ni družili. Sve četri godine i jedno i drugo tiho su patili u sebi i proklinjali dan kad su im u autobusu cjelim putem pjevali pjesmicu "Kristijan i Marijana zaljubljeni par, kad se budu vjenčali, dobit će na dar, Kristijan će dobiti kutiju betona, Marijana će dobiti gaće od bombona..." Sramili su se tog dana i držali su tu pjesmicu zakopanu duboko u sebi, neznajuć pritom da i ono drugo na potpuno isti način pati.

Kad je srednja škola završila svak je otišao svojim životom. Marijana je otišla studirati ekonomiju, a Kristijan je odlučio studirati strojarstvo. I nikada se više vidjeli nisu. Marijana se udala za nekog Nasilnika kojeg je upoznala na fakultetu i rodila mu dijete. Cijeli život je maštala o tome kako bi bilo da se udala za Kristijana u kojeg je oduvjek bila potajno zaljubljena. Pogotovo kad bi dobivala batine od muža Nasilnika. Maštanje o braku s Kristijanom iz djetinjstva joj je uvijek bio put u neku utjehu, u neki svijet samo njoj znan. Svijet koji je postojao samo u njenoj mašti daleko od Nasilnikove šake.

Kristijan je kasnije oženio neku ženu koja je u tom trenutku ostala slučajno trudna s njim, oboje su bili na pragu tridesete, pa su odlučili zadržati dijete i vjenčat se. Jer eto, zatekli su se trudni u životnom periodu kad se to od njih očekuje. Cjeli život je proživio s tom jednom te istom ženom, pateć prtiom za Marijanom. No nikad nikome ništa o Marijani rekao nije.

2. Kiša

Kristijan je bio učenik petog razreda jedne osnovne škole u jednom gradu srednje veličine. Bio je i član jednog izviđačkog odreda. Marijana je također bila učenica petog razreda, ali jedne sasvim druge osnovne škole u istom gradu i također je bila član izviđača ali u jednom drugom odredu. Gradovi srednjih veličina od oko par stotina tisuća stanovnika obično imaju nekoliko osnovnih škola i nekoliko izviđačkih odreda. Jedne subote dva izviđačka odreda onaj Kristijanov i onaj Marijanin zajedno su išla na izlet u neku obližnju šumu gdje je bilo popularno izletište za djecu tog uzrasta. Kristijan i Marijana do tog se izleta nisu poznavali. Nikad prije se nisu sreli. Nisu znali jedno za drugoga. Išli su u različite škole. Bili su članovi različitih izviđačkih odreda. Živjeli su u različitim kvartovima. Trenirali su različite sportove i bavili se različitim vansškolskim aktivnostima. Ništa ih osim tog izleta nikada povezivalo nije.

Te subote svi izviđači stigli su ujutro na autobusni kolodvor, uglavnom su ih doveli roditelji. Svi su stigli na vrijeme ali Kristijan je umalo zakasnio, bila je velika gužva prometu i stigli su u zadnji čas. Trčeći prema autobusu s ruksakom na leđima zapuhano je obznanio voditeljici odreda "uff, evo nas...tata je čak prošao na žuto!" - ajde dobro bitno da ste stigli, rekla je voditeljica, potrpala i Kristijana i ruksak u autobus i krenuli su.

Na izletištu djeca su se igrala. U jednom momentu igrali su se neke budalaste igre u kojoj se biraju parovi. Pa je Marijana izabrala Kristijana da joj za igru glumi muža imali su i neku plišanu bebu. Ostala djeca pjevala su pjesmicu "Kristijan i Marjana zaljubljeni par, kad se budu vjenčali, dobit će na dar, Marijana će dobiti kutiju bombona, Kristijan će dobiti gaće od betona" i tako su se djeca igrala i zabavljala, a pjesmica se orila i orila, čak se orila i u autobusu po povratku kući. Kristijanu i Marijani je već bilo pomalo i neugodno i željeli su da pjesmica nestane...

Kad su se vratili natrag u grad svak je pošao svojoj kući i nastavili su živjeti svojim udaljenim i ničim povezanim životima. Jednoga dana kad je Kristijan išao u sedmi razred padala je jaka kiša. Majka je rekla "Kristijane -ne zaboravi kišobran" ali Kristijan je bio smeten i oduvjek pomalo u sedmom nebu i zaboravio je uzeti kišobran. Kiša je smočila torbu i rastopila bilježnicu iz matematike u kojoj je bila domaća zadaća. Učiteljica je na satu matematike zatražila na pregled domaće zadaće, a Kristijan je rekao da on nema, jer mu se rastopila bilježnica pa je dobio 1. Oduvjek je bio na li-la između 3 i 4 iz matematike i na kraju godine ta jedinica je prevagnula da mu učiteljica zaključi 3, a ne 4. Kristijan je želio upisati gimnaziju ali pri upisu taman mu je falio taj jedan jedini bod i na kraju je upisao srednju ekonomsku.

Marijana je upisala gimnaziju. Zaboravili su odavno da postoje. Zaboravili su odavno da su bili na tom izletu. Pjesmica koja se orila u autobusu otplutala je u zaborav i cijelu onu budalastu dječju igru je prekrila magla mutnih sjećanja. Bilo je to davno, kad su još bili mali i išli u peti razred,....tko bi se toga više ikad sjetio.

Po završetku srednje ekonomske škole, Kristijan je po inerciji upisao ekonomski fakultet. Isti fakultet je upisala i Marijana. Marijana kao bivša gimnazijalka imala je problema sa računovodstvom, nije shvaćala osnove i bilo joj je teško popratiti predavanja. Dugovna i potražna strana bile su za nju potpuno nepoznati pojmovi, a profesor je držao predavanje kao da svi već o računovodstvu sve znaju. Kristijan kao bivši učenik srednje ekonomske dobro je poznavao osnove računovodstva i vrlo je brzo shvatio da može zaraditi neke novce dajuć instrukcije bivšim gimnazijalcima.

Jednom mu je na instrukcije došla i Marijana. Bila mu je odnekud poznata. I on je bio poznat Marijani. Ali nisu znali odakle. Sve dok se jednog dana nisu sjetili pjesmice! I puknuli od razdraganosti! "Ajme, pa to si ti!!! rekli su jedno drugome! Smijali su se zajedno toj davnoj budalastoj igri i onoj glupoj pjesmici koja se orila autobusom; "Kristijan i Marjana zaljubljeni par, kad se budu vjenčali, dobit će na dar, Marijana će dobiti kutiju bombona, Kristijan će dobiti gaće od betona"

Marijana je nastavila dolaziti na instrukcije i postajali su sve bliži i bliži. Dok se jednog dana nisu i zaljubili. I naposlijetku i konzumirali svoju ljubav. U to vrjeme u Marijanu je bio zaljubljen neki Nasilnik koji je vjerovao u svoju istinu, a ta istina je bila da je Marijana njegova cura i da je Marijana sa Kristijanom zapravo njega prevarila, pa je u naletu bjesa u WC-u Kristijanovom glavom razbio WC školjku. Ili je WC školjkom razbio Kristijanovu glavu. Policija nikad nije uspjela utvrditi točan hodogram događaja. Uglavnom i WC školjka i Kristijanova glava ležali su smrskani u lokvi krvi na podu WC-a ekonomskog fakulteta. Kristijan je pokopan u obiteljsku grobnicu. Nasilnik je otišao na 15 godina u zatvor. A Marijana se sva emotivno polomljena udala za prvog koji je naišao nakon njenog 30 tog rođendana, rodila mu neko dijete i tupo živjela do kraja života.

3. Grad

Kristijan je bio učenik petog razreda jedne osnovne škole u jednom gradu srednje veličine. Bio je i član jednog izviđačkog odreda. Marijana je također bila učenica petog razreda, ali jedne sasvim druge osnovne škole u istom gradu i također je bila član izviđača ali u jednom drugom odredu. Gradovi srednjih veličina od oko par stotina tisuća stanovnika obično imaju nekoliko osnovnih škola i nekoliko izviđačkih odreda. Jedne subote dva izviđačka odreda onaj Kristijanov i onaj Marijanin zajedno su išla na izlet u neku obližnju šumu gdje je bilo popularno izletište za djecu tog uzrasta.

Marijana je stigla na vrijeme na autobusni kolodvor kao i sva ostala djeca, ali Kristijan je zapeo u gužvi u gradu. Kristijanov otac je u jednom momentu odlučio da neće riskirati s dijetetom u autu i zaustavio se na žutom semaforu. Kad su stigli na kolodvor, autobus sa izviđačima već je otišao. Vratili su se doma, a otac je tješio Kristijana "ma bit će još izleta, ne brini"

Onaj dan kad je padala kiša Kristijan je ipak uzeo kišobran. Kiša nije smočila torbu. Bilježnica se nije rastopila. I Kristijan je na kraju godine imao 4 iz matematike.

Upisao se u gimnaziju. I Marijana se upisala u tu istu gimnaziju i išli su u isti razred. Već prvi dan odmah mu se svidjela Marijana. Prvi put u životu su se tada vidjeli. A budalasta igra izviđača i glupa pjesmica koja se orila autobusom se nikad nisu desile. Ostale su zauvijek zatočene u nekoj paralelnoj stvarnosti. Koju nitko nikad spoznao nije.

Simpatije su bile obostrane. I Kristijan se sviđao Marijani. Zaljubili su se. A u trećem razredu su i prohodali. U četvrtom su već i konzumirali svoju ljubav i desila im se trudnoća. Kako su bili tek na pragu punoljetnosti, pod pritiskom okoline odlučili su ne zadržati dijete. I Marijana je otišla na abortus.

Marijana je cijeli život patila za nikad rođenim dijetetom i zbog toga je zamirzila Kristijana. Udala se kasnije za nekog Nasilnika i utjehu od njegovih batina tražila u alkoholu. Umrla je prirodnim putem sa 45 godina. Kristijan je živio kao da se ništa nije desilo. Oženio se nekom ženom koja mu je također ostala slučajno trudna, ali ova mu je ostala trudna na pragu tridesete, pa su pod pritiskom okoline odlučili zadržati dijete i oženiti se. Uvjeravao je samog sebe da mu je baš dobro u životu. Da ima dobru i kvalitetnu ženu, dobro i kvalitetno dijete i dobar i kvalitetan posao. A kupio je i BMW. Živio je on tako taj svoj život i uvjerio je samoga sebe da mu je baš dobro u životu.

Kad je saznao da je Marijana umrla odlučio je zaboravti da je ikad i postojala. Potpuno ju je izbrisao iz sjećanja kao da nikad nije postojala. Baš kao što nikad nije ni postojala ni ona budalasta dječja igra ni ona glupa pjesmica koja se nikad nije orila autobusom. Nastavio je tako živjet taj svoj život uvjeren kako mu je baš "dobro" u životu, varajuć pritom tu svoju kako je on samog sebe uvjerio dobru i kvalitetnu ženu barem tri put na godinu. S raznoraznim fufama, sponzorušama, a uletila bi tu i tamo koja prava pravcata kurva. Jer eto, baš mu je "dobro" u životu. A ima i BMW.

4. Zvijezde


Kristijan je bio učenik petog razreda jedne osnovne škole u jednom gradu srednje veličine. Bio je i član jednog izviđačkog odreda. Marijana je također bila učenica petog razreda, ali jedne sasvim druge osnovne škole u istom gradu i također je bila član izviđača ali u jednom drugom odredu. Gradovi srednjih veličina od oko par stotina tisuća stanovnika obično imaju nekoliko osnovnih škola i nekoliko izviđačkih odreda. Jedne subote dva izviđačka odreda onaj Kristijanov i onaj Marijanin zajedno su išla na izlet u neku obližnju šumu gdje je bilo popularno izletište za djecu tog uzrasta.

Marijana je stigla na vrijeme na autobusni kolodvor kao i sva ostala djeca, ali Kristijan je zapeo u gužvi u gradu. Kristijanov otac je u jednom momentu odlučio da neće riskirati s dijetetom u autu i zaustavio se na žutom semaforu. Kad su stigli na kolodvor, autobus sa izviđačima već je otišao. Vratili su se doma, a otac je tješio Kristijana "ma bit će još izleta, ne brini"

Onaj dan kad je padala kiša Kristijan nije uzeo kišobran. Kiša je smočila torbu. Bilježnica se rastopila. I Kristijan je na kraju godine imao 3 iz matematike. Falio mu je bod za upisati Gimnaziju pa je upisao srednju ekonomsku.

Po završetku srednje ekonomske škole, Kristijan je po inerciji upisao ekonomski fakultet. Isti fakultet koji je upisala i Marijana. Marijana kao bivša gimnazijalka imala je problema sa računovodstvom, nije shvaćala osnove i bilo joj je teško popratiti predavanja. Dugovna i potražna strana bile su za nju potpuno nepoznati pojmovi, a profesor je držao predavanje kao da svi već o računovodstvu sve znaju. Kristijan kao bivši učenik srednje ekonomske dobro je poznavao osnove računovodstva i vrlo je brzo shvatio da može zaraditi neke novce dajuć instrukcije bivšim gimnazijalcima. Jednom mu je na instrukcije došla i Marijana. Djevojka koju nikad prije u životu vidio nije. On je njoj davao instrukcije, ona je njemu plaćala. S vremenom se razvilo prijateljstvo.

Marijana je u to vrijeme bila u vezi s nekim Nasilnikom koji ju je znao i udariti. Povjerila se Kristijanu. Kristijan je uvijek bio tu za nju, kad god bi joj trebala pomoć i podrška. Razvilo se prijateljstvo i uzajamno povjerenje. Nasilnik je jedan dan u naletu bijesa ubio nekog studenta razbivši mu glavu o WC školjku. Otišao je na 15 godina u zatvor. Marijana i Kristijan nastavili su svoje prijateljstvo koje je nakon nekog vremena preraslo u ljubav. Imali su prekrasnu vezu ispunjenu ljubavlju, razumijevanjem i međusobnom podrškom. Na pragu tridesete rodilo im se dijete. Slatka Mala Djevojčica.

Živjeli su oni tako sretni i zadovoljni. Jednog dana kada je Djevojčica išla u peti razred izašla je iz stana bez kišobrana, a vani je bila jaka kiša...."stani, stani" povikao je Kristijan, "ne zaboravi kišobran, znaš da se tati kad je bio mali jednom rastopila zadaća" - "a da znam, pričao si mi tu priču!" Kaže Djevojčica i vrati se hodnikom do stana da uzme kišobran, izgubivši pritom 3 minute. Dok je hodala trotoarom prema školi noseć u ručici mali bijeli kišobran sa rozim zvjezdicama, a na leđima školsku torbu na nju je sa ceste iznenada doletio automobil i smrskao ju. Odbio se od automobila koji je ispred njega iznenadno stao na žutom semaforu i od udarca se odbio na trotoar gdje je pokosio Malu Djevojčicu. Djevojčica je na mjestu ostala mrtva. Kristijanu i Marijani svijet se raspao. Sve što su ikada imali nestalo je u samo jednoj jedinoj sekundi koliko je automobilu trebalo da se odbije na trotoar. Kristijan je često znao misliti da je barem taj kreten prošao na žuto, a ne tako iznenadno stao...Bože dragi zašto je stao na žuto, tko još staje na žuto!? Ili da je barem nisam zvao da se vrati po kišobran, bila bi tri minute ispred tog sudara.

Da barem nije stao na žuto. Da je barem nisam zvao po kišobran. Da barem nije stao na žuto. Da je barem nisam zvao po kišobran. Da barem nije stao na žuto. Dvije su rečenice koje su se izmjenjivale neprestano u Kristijanovoj glavi, odzvanjale u njegovim mislima, rečenice s kojima se budio i zaspivao svaki dan sve od dana nesreće pa sve do dana dok nije umro u staračkom domu sam i zaboravljen od svih. Marijana nije mogla gledati Kristijana koji ju je svakim danom podsjećao na djevojčicu. Nije mogla gledati Kristijanovo lice u kojem je vidjela izgubljene crte lica poginulog dijeteta. I ubrzo je otišla od njega. Nisu se formalno nikad rastali. Samo je jednostavno otišla. Nakon nekog vremena srela je bivšeg dečka, Nasilnika koji je izašao iz zatvora. Živjela je s njim u izvanbračnoj zajednici, odala se alkoholu i umrla sa 45 prirodnom smrću, sama i zaboravljena od svih.
__________________
- 19:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Druga strana mjeseca

Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: Wikiceha


S bolničkog prozora mjesec izgleda tako velik. Nekad izgleda i kao da se smije. Drugo mjesto, drugi sjaj, nešto drugo od sumorne stvarnosti.
Zvijezde su tu male, drugačije, nebitne.
Nema ni tisuću varijanti sive, obično su stvari crno-bijele. Sve je jednostavno, pojednostavljeno, svaka priča se da svesti na par rečenica.

Želja je samo jedna.
Izaći zdrav.
Vratiti se svome životu, svome gradu.
Svim svojim prilikama, prijateljima, ljudima, smjehovima.
Životu.
Svemu onome što je tako grubo prekinuto.
Kao ružan san, iz kojeg čovjek čeka buđenje.

Kako ti je bolje, tisuće ideja ti pune glavu. O svim stvarima koje ćeš promijeniti, o svim stvarima koje ćeš ponoviti čim te puste van.
Kad izađeš....

Povratak u svakodnevnicu bi trebao biti tako sladak.
Druga strana mjeseca.
Tvoj grad.
Dok su sve kiše isplakane.
Novi početak, stari život.
Energija na najjače.
Povratak u ring.

A što ako priča dobije nastavak?
Ne nužno vlastiti, nego nekog iz familije?
Svi planovi, svi snovi, sva gledanja druge strane mjeseca...
Prelaze u prah.
U kiše koje pljušte na najjače.
Zvijezde koje su opet nestale.

Što kada si vani, ali si duhom opet unutra, samo za nekog drugog?
Kakva je bol kada osjećaš svoju krv na tvom mjestu?
I znaš, da on, kao i ti, može otići vrlo lako.
Još lakše od tebe.
I znaš da gleda taj isti mjesec, ako mu se nije pogoršalo.

Ludiš.
Sve prilike, sve želje koje si imao, opet nisu bitne.
Grad, svi užitci, svi planovi koje si imao...
Sve je to pokrila gusta šuma.
Mrak.
Debeli mrak.
Dok mantraš iste stvari, iste nade, iste konce za koje se loviš.

Sjećaš se kako je tebi bilo.
Sjećaš se susreta koji su ti izbijali kisik iz pluća, sjećaš se boli u fetalnom položaju dok si se borio za zrak.
Ali znaš da je njemu lošije, puno lošije.
Da stroj diše umjesto njega.
I brojiš trenutke, brojiš šanse, svaki put si sretan kada čuješ da je živ.

I nadaš se najboljem.
Jer ti si krv njegove krvi.
I on je borac, još uvijek je živ.
Bez obzira što su doktori već koliko puta rekli da se spremiš na najgore.
Kiše pljušte, mjesec je još uvijek isti.
Zvijezde su opet nestale.
Grad isto.
Opet su nebitni svi.

Čekaš.
Nadaš se najboljem.
Ništa drugo ti ne preostaje.
Već si lud od svega, ali nije bitno.
Opet si s druge strane mjeseca.
- 09:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.12.2021., subota

The ugly face from Uganda



Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: Californiamen


Ono što znam o božanskim naukama i svetim knjigama naučio sam u šumama. Nisam imao drugog učitelja do bukava i hrastova. Poslušaj čovjeka iskustva: više ćeš naučiti u šumama nego iz knjiga. Stabla i kamen naučit će te više nego što možeš steći iz ustiju nekog učitelja.
( Sv. Bernard)

I možda žučno raspravljate na forumima o raznim temama i pjenite se kao zakuhalo mlijeko, kad ste zadnji put izašli na ulicu s nekim transparentom u ruci? Kada ste zadnji put stali svojim vremenom, svojim tijelom i punim imenom i prezimenom s nekim drugim, možda nepoznatim ljudima iza ideje u koji vjerujete? Naposljetku, koja je to ideja u koju toliko vjerujete? ( „Vrag ne spava“, Tena Štivčić)
---------------------------

Odmah da se zna - ja ne vjerujem u ideje. To mi izgleda kao prodavanje magle, prazne i šuplje priče, knjiško znanje kojem nikom ne treba, mačak u vreći, neopipljivo, nedodirljivo, nepostojano; recite iskreno: zar bi Vi u to vjerovali? Korijen riječi „ideja“ se nalazi u ideologiji, a takvima smo vjerovali svih ovih godina, pa znate i sami do kuda smo dogurali? Do Bandića i Sanadera? Do ljudskog taloga, do dno – dna. Zbog toga molim Vas, nemojte mi to prodavati, ako imate nešto korisno i praktično, to može? Ne znam da li Vam što znači ( meni znači) da sam završio u zanimanju mesara ( imam svoju mesnicu u gradu, zapravo tri, jednu na glavnoj ulici a druge dvije u kvartu)? Krv i unutrašnji organi, svježa jetra i sukrvica, reš pečeni biftek za Božić? Jer meso traži meso, nikakve beživotne ideje. Zaboravite odmah! Tako odgajam i svoje sinove.

- „Tata?“ – upitao me mlađi sin kada sam jednom kasno navečer došao iz svoje mesnice – „Neću proći 6. razred. Samo sam te došao obavijestiti da znaš jer onaj profesor iz zemljopisa neće mi dati prolaznu ocjenu, jer nisam dobar u zemljopisnim kartama, danas me opet pitao i nisam znao gdje se nalazi Uganda, samo da znaš.“
- „Lijepo je da si mi javio. Volim kada mi javiš, da ti tvoj moralni barometar dobro ugađa, samo mi reci gdje taj profesor stanuje? To bi jako volio znati?“


Pronašao sam adresu i uputio se ovih dana, krajem tjedna, baš kada je kišilo, u petak - kod profesora. Za njega sam pripremio sjajnu goveđu koljenicu i teleći biftek od kojeg sline teku. Bilo je u vrećici dobrih pet kila, samo sam ga htio „načeti“ da vidim kako diše? A prodisati će punim plućima kada mu pokažem. Jer profesorske plaće su takve da ih zaradim u dva-tri dana mesnice. Zaradim ih u pola sata ako je promet dobar. Uostalom, teleći biftek na žaru je odabrana delicija, svima izaziva zazubice, zar ne?
„Din-don“ – zvono je veselo pozvonilo na ulaznim vratima jednog prosječnog stana u prosječnoj zgradi. Otvorio je vrata upravo on – profesor zemljopisa. Nije me vidio dobro jer svjetlo nije radilo na tom katu, predstavio sam se uljudno i pristojno. Rekao sam da mi je žao što ga ometam u radu i privatno, ali da sam jako zauzet preko tjedna u svojoj mesnici, i pružio mu vrećicu, jer sam došao pitati za svog mlađeg sina. Zagledavao je vrećicu ( sline su mu tekle – očito sam ga dobro procijenio) i stajao tako. Jedno pet minuta. A onda me pustio u svoj stan. Napokon je progovorio:

- „Lijepo da ste došli i hvala na poklonu, ali ja ga ne mogu primiti. Nemojte se uvrijediti – ali, doista, ne mogu. Vaš učenik, vaše dijete je zaista se izgubilo u mom predmetu, i ako njega pustim da prođe, što ću reći drugoj djeci? Morat ću onda povisiti prosjek za cijelu osnovnu školu, izgubit ću se u kriterijima, što ću reći drugim nastavnicima? A to ne mogu dozvoliti, jer je to nespojivo s mojim predmetom, koji je praktičan i konkretan. Shvaćate?“

- „Ma sve shvaćam i sve razumijem, i jako Vas poštujem. Ali nemojte me tjerati da poklon nosim doma ( jer je težak, ima u tim goveđim biftecima jedno dobrih pet kila čistog mesa) , to je samo početak, samo sitnica, samo mala zahvala za Vas jer se zauzimate za sebe, za svoju ideju, za svoju etiku. I još nešto: kod mene uzimaju, u mojoj mesnici, slasne ( i povoljne) komade mesa – naš uvaženi gradonačelnik, Vaš ravnatelj škole, i Vaša poštovana žena. I svi sve znaju. Znaju da sam došao ovdje, znaju pošto sam došao i siguran sam da vjeruju u Vas? Nemojte ih razočarati. Nemojte to smetnuti s uma. Lijepo vas molim. „


Ostavio sam ga da stoji u kuhinji i izišao van iz tog otrcanog i jadnog stana; još uvijek je imao blesav i ružan izraz lica, kao crnac što se krevelji iz daleke nepoznate crnačke zemlje Ugande.
- 19:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Priča o šumi u jednom gradu bez zvijezda

Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: Sabaa



Najveći strah u životu sam doživjela kada sam se probudila jedno jutro i kroz prozor ugledala zelene iglice bora.

Gerilsko pošumljavanje našeg grada službeno je počelo 17.05. kada je Milan Grahovčić uočio novo drvo ispred svoje zgrade. I prijavio to. Nakon njega još je nekoliko ljudi prijavilo pojavu sasvim novog drveća ispred svojih zgrada i kuća. I u parkovima. I pored klupa.
Tek kada je objavljen prvi članak o tome, prijave su krenule nezaustavljivo stizati.

Nije to prvi slučaj da netko pošumljava neki predio, no razlikovao se od svih prethodnih po tome da drveće koje bi osvanulo preko noći na mjestu gdje ga do tada nije bilo nisu bile male sadnice. Ne, ovo drveće je bilo veliko. Staro. Odraslo.

Netko bi zaspao u svom stanu na trećem katu s neometanim pogledom na susjednu zgradu, a ujutro kada bi se probudio ispred prozora bi ga dočekao hrast raskošne krošnje sežući sve do petog kata. Ili bi, ne taj isti nego netko drugi, ostavio auto na parkingu ispod breze, a ujutro bi auto bio okružen s barem još dvije.

Kada su krenule reportaže na televiziji, krenule su i razne teorije i nagađanja. Ljudi su noću dežurali ne bi li ulovili krivca i razotkrili tajnu organizaciju koja sadi drveće.

Reakcije su u početku bile skoro sasvim pozitivne, ali s vremenom je sve više ljudi postajalo zabrinuto. Okrivljena je lokalna vlast, pa vlada. Krenule su demonstracije. Pa gerilsko rušenje drveća. Koje bi se pokazalo totalno kontraproduktivno, jer bi na mjestu srušenog drveta izraslo nekoliko novih.

Uskoro nam je ponestalo livada i praznog prostora između silnog drveća. Kada je prvo drvo izraslo nasred prometnice, zavladala je panika.

Prvi rezultati panike su se osjetili u trgovačkim centrima gdje su planule pile i motorke, pa s vremenom i sav alat koji bi na bilo koji način mogao poslužiti za piljenje drveta.

Prodaja drvene građe i drvenih predmeta je značajno pala.

Moj bor pod prozorom se pojavio nekoliko dana nakon što su pronašli ruku koja viri ispod korijenja novog drveta. Do tada je novo drveće povremeno uništilo neku kuću, srušilo nekoliko zgrada, uništene automobile više nitko nije brojao.

I sada jedina praznina koju sam imala ispred prozora nije prazna. Više se ne usudim otvoriti prozor. Rolete sam spustila i ne gledam van. Imam osjećaj da znaju kada ih gledamo. I oni gledaju nas. Tiho im se grane ljuljuškaju na vjetru, a ispod zemlje korijenje im je spojeno u grbavo pletivo koje nema ni kraj ni početak.

Voljela sam drveće. Šumu. Prirodu. Sada žudim za malo betona. Za nekom drugom bojom osim zelene.

I nedostaju mi zvijezde.
Sada više od drveća ne vidim zvijezde.
- 12:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>