ZADAĆNICE - kolaborativni blog

26.10.2021., utorak

It Can´t Rain All The Time

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: WomCat


Kiša počinje ritmično odbrojavati taktove svoje uspavanke. Ona kreće na svoj put. Kao da ulazi u stotinu puta viđeni film, u isto mjesto, među iste ljude u istu radnju i nastavlja istim korakom.
Stepeništa su bez pola stepenica, vrata se ne otvaraju ako uđeš u pogrešnu kuću, sobu ili stan, a iz rupa možeš izaći samo ako nećeš pogledati niti jednom iza sebe.
Valjda tako izgleda i svačiji prosječni košmar.
U čemu je njen bio posebniji?
U njenoj noći, ona sanja kako se oblaci skupljaju brzinom tornada. Sjela bi onda u auto i počela da bježi pred olujom. Usput su joj farovi osvjetljavali lica uplašenih ljudi koji su joj u mislima nekako govorili da požuri, da će zakasniti.
Kiša je nemilosrdno udarala krupnim kapima poput kamenja, po autu i ta čudna klaustrofobija gušila ju je u toj toploj zaštititi i privlačila na način da se bori sa željom iskočiti napolje i primiti te udarce svukuda po sebi. Baš onako, kako oni koji se boji visine odjednom na litici poželi skočiti ubjeđen da će mu to prijati i donijeti olakšanje.
Lica ljudi, kako su se odmicala, u snu su poprimala čudovišne izražaje. Kao da je njihova prava priroda izbijala iz njih dok bi sklonili to lice lažne sućuti iz dometa oštrijeg pogleda.
Dok bi ih samo čula, vidjela ih je onakve kakvi zapravo i jesu. Ljudi su najgora čudovišta, pokojna baba joj je kao suvozač tog časa to govorila. Moj brat je jednom naišao na duha, neki tatar, vele zakopan tu, ubijen-nastavila je mrtva baba. Konj mu se uplašio i nije htio proći, jedva su se spasli. Poslije mu je palio svijeću za dušu. Znaš, mala, oni što umru tako , ostanu zarobljeni s nama,nit mrtvi, nit živi.
Napokon i baba je ušutila , a nebo je sasulo sve što ima u bujicu za koju je mislila da će odnijeti i sam auto i nju i mrtve pretke ako ih još ima sa njom tu zatvorenih.
Otvorila je oči u užasu. Kiša je udarala nemilosrdno po autu. Otac je bio za volanom i nijemo plakao. Po cesti je već tekla bujica vode, no njoj se onako još u polusnu činilo, kao, da ako bi on prestao plakati i kiša bi mogla prestati padati.
Dok se zaustavio izjurila je napolje na kišu . Prilazili su joj ljudi. Samilost u njihovim očima bila je loše namještena, izrazi lica pogrešno savijenih kutova usana. Jbmu, trebaju bit prema dolje, a ne suzbijati osmjeh.
Zvijeri, zvijeri, vrištala je iznutra, dok je igrala igru nemetnutu vaspitanjem.
Kao da se svijet obojio u crno i bijelo i niti jedna druga boja nije mogla da se probije kroz tu prljavštinu.
Vidjela je onda njega, to drago biće, brat njenog oca, stajao je kao svijetli stub u sred svega. Njegove plave oči su bile kao svetionik, a osmjeh koji je pokrivao bol, jedina svijetla slika koja joj je trebala.
Kiša je padala i prodirala joj kroz kosti, stapajući joj se sa krvi i hladeći je i razvodnjavajući je do nepoznate slabosti.
Plave oči su joj rekle, prestaće. Jednom će prestati.
Još nije, no i dalje se nada. Napokon, ne može neprekidno padati, zar ne?
- 17:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.10.2021., ponedjeljak

Poziv

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: Puky Lee


- U vožnji sam, kaj me trebaš? – rekao mi je kao u žurbi kad sam ga nazvao, očigledno u krivo vrijeme. No, izgledno je bilo da vrijeme nikad nije krivo i imao sam neki čudan osjećaj da ga ustvari trebam nazvati.

- E, htio sam te pitati nešto, ali ako si u gužvi, mogu nazvati i kasnije, nije toliko hitno.

- Ma reci.

- Ma htio sam te pitati za one satove. Jel ih još uvijek popravljaš?

- Ma popravljam, ali šuššššmžžžžžž zik – prekine mi se signal.

- Halo, halo, jel se čujemo?... – Samo se čulo tut tut tut…

Doduše, pitanje za satove je trebao biti samo uvodu to što ga zaista trebam, no nadam se da mu se nešto nije dogodilo kako je bio na putu. Pričali su mi da je depresivan, a ja sam ga zadnji put vidio prije dvije godine. Znam da je ostao sam, da ga je žena ostavila ,a mali mu je krenuo u školu u drugom gradu. Kuća mu je ostala pusta, prevelika čak i za takvu gromadu. Naime, sa svojom visinom od 2 metra zaista je bio impozantna pojava. No, postojala je bojazan da se ponovno okrene alkoholu, a to bi ga ovaj put vjerojatno skroz dotuklo.

No, ipak mi nešto nije dalo mira, pa sam otišao van na zrak i pripalio jednu cigaretu i razmišljao. Bilo mi ga je žao, ali opet… nedovoljno da ga se prije sjetim. Bio je težak i nije bilo lako s njim. No, tu mi se pojavila misao kako nisam bio jednostavan ni ja. Okrenuvši se za sobom, osjetio sam da i nemam previše toga čime bih se mogao ponositi.

Za mene mnogi bi rekli da sam donekle normalan i za sebe znam da nemam nekih poroka, no mene su ipak opsjedali malo drugačiji demoni. No, to sam tek shvatio kada sam prešao određene godine, a i prošao malo više svijeta, svakako dalje od susjedovoh kukuruzišta.

Možda je do ove sredine i odrastanja u njemu, no tek sam s preseljenjem u drugu sredinu zbog posla shvatio da ipak nisam baš rođeni krivac za sve loše što se događa oko mene, kao što sam to bio doma. Ta krivnja koju sam cijeli život nosio i nesigurnost oko svega psihički me uništavala. A baš me taj kratki poslovni izlet revitalizirao i ako ništa, ojačalo me te probudilo mi poduzetnički duh.

Kažem probudilo jer sam nekako uvjerenja da to mora biti u tebi i prije nego se rodiš, bez obzira što kroz život nije izlazilo na vidjelo.

Shvatio sam da mi je trebalo hrabrosti da ga uopće nazovem i uvjerim sam sebe da se neće ništa loše dogoditi pa makar da me odjebe. Iako su me u tome ipak spriječili tehnički problemi. Probao sam ga nazvati opet, ali bez uspjeha. Nije pokazivalo znakove života.

Taman sam mislio ići spavati kad nisam odlučio malo pregledat društvene mreže, kako i inače radim prije spavanja. Prvo što mi je iskočilo na timeline Facebooka jest bombastična vijest o prometnoj nesreći s poginulom osobom na lokalnom portalu. S naslovnice sam prepoznao njegov auto, a u članku su navedeni njegovi inicijali s brojem godina.

Ne treba posebno objašnjavati kako tu noć nisam zaspao, pomalo kriveći sebe što nisam nazvao prije.

Oznake: nesanica


- 14:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.10.2021., petak

Remont


Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: Wikiceha


“San lakše dođe, nego što se vrati.”  Victor Hugo, Jadnici

Marko nije mogao zaspati. Što je više pokušavao, to mu je teže išlo. Pokušao je brojati ovce, međutim to je bilo beskorisno. Drugačiji vizualni motiv mu nije padao na pamet. Da je brojao raspjevane plejbojeve zečice, samo bi se više razbudio. Da je brojao leteće kompjutere, previše bi bilo detalja, tipki koje bi letjele naokolo, sitnica koje bi mu odvukle pažnju.

Digao se i odlučio prošetati po stanu. Vani nije bilo smisla, bilo je ledeno hladno, a i ono, što bi?
Trčao usred noći po Maksimirskoj šumi?
To nije bio njegov film.

Korona ga je sjebala. Da nje nije bilo, sada bi bio na drugom kraju svijeta, mlatio lovu i uživao u toplini tropa, ovako je bio osuđen na sadašnjoj u promrzlom hrvatskom gradu.
Eskapizam je imao podosta prednosti, ali ajde kada je bijeg išta riješio?
Stvari je trebalo promatrati kao šanse, prilike. A nered koji se ovdje nalazio je ipak on trebao počistiti.

Glava mu je bila zbrkana, prepuna misli. Vjerojatno su one bile razlog zašto mu kapci nisu bili dovoljno teški.
Nakon pola sata lošeg oponašanja rašetanog tigra u kavezu sjeo je pred komp. Virtuala je imala svoja pravila, a umu je trebalo nešto da ga uvuče u svoju priču.
Krcnuo je prstima i mreža se otvorila.

Tisuće priča, tisuće sudbina, tisuće iluzija su bile tu. Ne jedan svemir, nego njih milijarde.
Koliko stvari je mogao napraviti, koliko ljudi je mogao pomoći...
Koliko smijeha izazvati.
Prsti su imali svoj tempo, svoj život, a pjesma je svirala dugo u noć.

Sutra, kada buđenje njegovog uspavanog mozgića iz zombi faze bude trajalo cijelu vječnost pjesma će imati drugačije tonove.

Ali večeras nije bilo bitno.
Do otkaza, kako je pomalo mazohistički tražio mozak. Do zadnjeg atoma snage. A onda zaspati snom pravednika, koji je to bio isprazan klišej.
Funkcionirajući, no svejedno rok upotrebe je uvijek bio problematičan.

Markov bioritam je trebao potpuni remont. Nasmijao se novoj priči koja će ga valjda donijeti.
- 16:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sredstvo ili cilj?

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: Life on Mars


S cigaretom u ustima, Marija je u iščekivanju plamena pomalo nervozno okretala kotačić na upaljaču. Preko puta je smireno sjedila njezina dugogodišnja prijateljica i istodobno šefica Ivana. Kad je konačno upalila cigaretu, još par sekundi odgode mučnog razgovora omogućila joj je konobarica koja je taman donijela kavu.
- Znaš zašto sam te zvala, jelda? - započela je Ivana.
Naravno da je znala, vidjela je danas izraz lica kolegice sa susjednog šaltera kad se otresla na onu dosadnu babu. Nije bilo sumnje da će to doći do Ivane i da će biti pozvana na još jedno prijateljsko-šefovsko špotanje. Ovaj put ju je pozvala na kavu nakon posla pa je bilo jasno da se neće lako izvući iz razgovora.

- A zbog one babe, uvijek iste fore, preskoče red i kažu…
- Ne radi se o babi, Marija, lako za babu. Već danima dolaziš na posao odsutna, kao zombi, ne funkcioniraš. Neki dan sam prolazila kad nisi imala nikoga na šalteru i bila sam dojma da ćeš zaspati ako te netko ne prodrma. Zato sam te zvala da popijemo kavu. Ne želim te špotati, brinem za tebe, želim čuti što se događa. Možda mogu kako pomoći.
- Zapravo mi ne treba pomoći - izusti Marija i oprezno nastavi - sve je u redu, nisam ni u kakvim problemima, samo se ne uspijevam naspavati. Upoznala sam, ili recimo da sam upoznala jednog lika…
- Naravno da si upoznala nekog lika, odmah sam shvatila da se radi o muškarcu - kroz smijeh blebne Ivana i s tim prebacivanjem na poznati prijateljski ton izazove u Mariji golemo olakšanje - Daj mi samo već jednom ispričaj što se događa.

Nakon što je u njoj utopila dvije vrećice šećera, Marija srkne gutljaj svoje bijele kave, povuče još jedan dugačak dim i započne pričati. - Sjećaš se kad se pred dva mjeseca raspravljalo oko uređenja mog parka na Trešnjevci? Bila sam dosta aktivna na online raspravama jer me je bilo strah da i tamo nešto ne zaseru. Na Trešnjevci ionako ima previše betona. Taj lik je stalno bio tamo i komentirao. Nije se ni sa kim vidno povezivao, kao da ne želi baš biti dio ekipe. I doimao se je pomalo bahato što me je živciralo. No zapravo je govorio pametne stvari. Barem uglavnom. I kako to obično bude sa mnom koja imam sjebani ukus za muškarce, umjesto da me nastavi živcirati svojom bahatošću, kroz neko vrijeme mi je postao napet. Poželjela sam ga.

- Standardna Marija - prekine ju Ivana sa smiješkom - rekla sam da je jasno da se radi o muškarcu. Kakav je? Očito je uspio održati tvoju pažnju, jel' zgodan, ili ima moćnu kitu?
- U tome i je stvar, nemam pojma. Ne želi se naći sa mnom. Nisam to nikad doživjela. Znam kakve filmove voli i što sluša, znam što misli o Pripuzu i Tomaševiću, znam kakvu hranu voli i sve takve stvari, ali ne znam kako izgleda, što radi u životu čak ni kako se zove. Nudila sam mu se na pladnju i nije se htio naći. Budala. Ne odbija komunikaciju, kad mu se javim, odgovori, ali nekako uspijeva nikad ništa ne reći. Bar ne o stvarima koje me zaista zanimaju.
- Možda ima razloga da ne želi. Možda je političar, pop, ili peder? Možda je oženjen? Možda je invalid pa mu je bad?
- Stvarno ne znam, razmišljala sam o tim opcijama. Sve su moguće, ali i nijedna. Pa čak i da je recimo pop, zašto se ne bi htio naći? Kao da bih ja to kome rekla. Ne razumijem ga…
- No ok, znači nisi ga upoznala. No zašto si onda neispavana? - upita Ivana s iskrenom radoznalošću u očima.
- Pokušala sam ga navući da se nađemo uz pomoć svega čega sam se uspjela dosjetiti. Nije uspjelo. Ništa nije uspjelo. I onda smo se jedne večeri Vera i ja vraćale taksijem doma iz Sesveta iz kluba MM. Bilo je kasno, a Vera je prepričavala neku prepirku sa sestrom i nije se gasila. Čak je tražila taksista da najprije nju baci u Dugave da mi stigne sve ispričati. Ja sam sjedila iza i dosađivala se jer Veri zapravo nije trebalo da sudjelujem, samo je htjela to istresti iz sebe. Poslala sam mu poruku na WA i napisala da se dosađujem u taksiju i nek' me nekako zabavi. Ništa posebno, uobičajena provokacija. Nisam ni mislila da će je vidjeti do jutra.

- Je li rekao da se dovezeš k njemu?
- Ne, nije, rekao mi je da zavučem prste ispod gaćica, pomazim se, zatim ih kušam i opišem mu okus.
- U taksiju pred Verom? Fakat nije normalan.
- Da, lud čovjek. Instantno me je naživcirao i rekla sam mu da odjebe. Nije više ništa odgovorio. Ni riječi. Kad smo par minuta kasnije prešli križanje Njemačke i Avenije Dubrovnik, učinila sam to. Do Dugava sam mu već u poruci opisala svoj okus.
- Ma daj?! Pred Verom?! Pa zašto si to učinila?
- Vera je sjedila naprijed kod vozača, a imala sam i onu svoju veliku Desigual torbu preko koljena. Znaš zašto sam to učinila: bila sam sigurna da me testira i da je to način da se napokon nađemo.

- No svejedno se niste našli?
- Ne. Ni do danas se nismo našli i još uvijek ne znam ni tko je, ni kako izgleda. Rekla sam ti već da ni ne znam kako se zove. U mobu ga imam spremljenog pod nickom Trigger koji je koristio u grupi za park.
- Joj, preloše, sigurno si se osjećala glupo nakon tog diranja…
- Mislila sam da hoću, no ne, osjećala sam se super. Osjećala sam se kao da nešto radimo zajedno. Osjećala sam se kao da me je on pomazio i kušao. Samo mojom rukom. Teško je za objasniti.
- Kužim… Mislim, ne kužim i iskreno mi ovo zvuči kao neka bolesna manipulacija. No jasno mi je da si imala osjećaj kao da ste podijelili trenutak. Pretpostavljam da se nastavilo?
- O da… Došla sam doma i dovršila sama to što sam započela u autu. Javila sam mu to i rekla da mi je bilo super, no uopće nije odreagirao na taj dodatak. Zanimalo ga je samo jesam li ga poslušala u onome za što mi je dao upute. Išao mi je na živce zbog toga, gad umišljeni, no istovremeno mi je bilo napeto da me tako tretira. Valjda mi žene nekad volimo kad se muškarci ne ponašaju lijepo prema nama.
- Ma nemoj mi reći - cinično dobaci Ivana.

- Nakon par večeri sam ga ponovno zatražila da me zabavi. Bila sam sigurna da će posustati i naći se sa mnom kad vidi da sam spremna sudjelovati i na njegov način. No nije, sad već mislim da ni neće. Ali ipak radim što mi kaže, skoro svake noći. Bitno je da u potpunosti odradim što me je zatražio čak i kad je glupo. Probala sam varati kad mi je zadavao zadatke koji mi nisu omogućavali užitak kakav sam trebala. Znaš, nisam mogla…
- Znam, znam, nemoj previše u detalje.
- Ali kad sam varala, iako on to nije znao, nisam se dobro osjećala. Nije to bilo to. Samo običan isprazni orgazam. Ali ako sve napravim točno kako mi je rekao, znaš već, pozu, pokrete, pomagalo, lokaciju, onda mi bude sjajno. I želim još. Joj kako me napaljuje, prasac umišljeni.

- Mislim da shvaćam. Zajebana situacija. Lik koji ne želi raditi što bi htjela ti na kraju isporučuje ono što trebaš. Zvuči pomalo čudno, ali zapravo uopće nije, mi žene smo takve.
- E baš si to dobro opisala, upravo o tome se radi. Već bih ga odavno bila i preboljela da smo se našli. Ovako mi, valjda zbog ovog što govoriš, i dalje uspijeva biti zanimljiv.

- A šta je na kraju jučer bilo? Zašto si danas tako strgana?
- Rekla si da ne želiš previše detalja, a sad ih ipak pitaš - sa smiješkom primijeti Marija. - Morala sam u kino na kasnu projekciju novog Bonda. Počela je u ponoć, a film traje tri sata. Tijekom filma mi je dao preostale upute. Bilo je svega par ljudi u dvorani i nitko nije sjedio sa mnom u redu, no svejedno me bilo strah da me netko ne skuži.
- Ali ipak si ga poslušala?!!
- Naravno da jesam, dao mi je upute. Zagrizla sam remen od torbice da ne bih slučajno kriknula.
- Jebate Marija, nisi normalna… - zgroženo će Ivana - Pa zašto to radiš?
- Ne shvaćaš… Radim to jer mi je gušt. Postupno sam da mi slušanje njegovih uputa više nije sredstvo za doći do njega. Uživam u izvršavanju uputa.
- Jao, bolesnija si od njega.
- Da, možda jesam. Ali mi je zabavno. Idemo polako? Moram do DM-a po neke sitnice i onda doma odspavati pol sata-sat.
- Ajmo onda, vidim da ti treba sna - kaže Ivana i posrče preostalu kavu iz šalice.
- 10:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.10.2021., četvrtak

Crni povez na oku

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: puzzle



Zurim u mrklom mraku u jedva vidljiv strop. Vrijeme se cijelu noć usporava i ubrzava u valovima. Jedina zabava mi je okretanje čas na lijevi, čas na desni bok, čak su mi i vlastite misli, u zamci polusna, dosadile tako trome. U ovome zatvoru sam dugih i hladnih osam mjeseci, u ovoj ćeliji četrdeset dana i četrdeset sporih noći koje se vuku poput puža na suncu. Eh da ljudi svoje računalne mreže ne shvaćaju toliko ozbiljno ne bih bio ovdje - oni to nazivaju kibernetičkim napadima, kakvog li laganja javnosti, mi smo samo časni borci za ljudsku slobodu! U društvu sam niskih razbojnika i sitnih lopova - to nisam zaslužio - zar ne vide moj oštri intelekt i profinjene osjećaje. Razbolio sam se ovdje! Da mi barem dadu jedan Leponex, jedan antipsihotik da me uspava, da me oslobode ove agonije, ove svijesti - umjesto da provodim dvanaest sati u blaženoj nesvijesti ja gubim san u strahu od ovog smeća od ljudskog postojanja, od drugih zatvorenika. Noći prolaze pod uzduhom izmeta i mučnine koja ti se ušulja poput provalnika u kuću, a dani u dvorištu pod podmuklim ludilom prethodne noći. Samo jedna tableta na dan i svega bi me riješili.

- Što govoriš mali, probudio si me! - okrene se jednooki prema mom krevetu. (Nisam čuo sam sebe kad sam počeo na glas misliti.)

- Ništa što bi tebe zanimalo, nastavi što već radiš. - odbrusim mu.

- Planiram bijeg. - dodam i zabavim sam sebe podrugljivim odgovorom. Jednooki hrapavo pljune iz dna grla i okrene se nasuprot meni.

Koraci i smijeh noćne straže odzvanjaju na hodniku; neki od njih zasigurno spavaju na dužnosti. Miris doručka iz kuhinje dođe kao znak da će ubrzo svanuti; predstoji još jedan dan u nizu sumanutog besposličarenja, još jedan dan bez lica i bez osjeta. Više niti ne jedem, toliko sam iscrpljen da provodim i dane u polusnu. Proljeće je stiglo čak i u ovaj grad, i vani se trava zeleni, i kukci su sretni, i male životinje, i djeca koja se zasigurno igraju pred svojim kućama, a meni zvoni u glavi kao neka halucinacija nevini dječji smijeh moje prošlosti - pa ipak, ne osjećam ništa, trne mi lijevo od srca ... što je ovo ... tupa bol ...

- Što je mali? Napokon si zaspao. - čujem blijedo jednookog ali ga ne vidim. Nešto me dotakne po desnoj strani lubanje i svijeta nestane. Vrijeme se stapa s ništavilom dok me osjećaj postojanja polako napušta ...

- Nađi još jednog i odnesite ga! Neću da mi počne trunuti u smradu ovdje. - naredi odsutno nadstražar niti ne pogledavši beživotno tijelo zatvorenika na krevetu.
- 15:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ziphius se budi

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: Californiamen




„Život je u moru jamačno pravi pakao. Ogroman, nemilosrdan pakao stalne i neposredne opasnosti. Toliki pakao da su se evolucijom neke vrste, uključujući čovjeka, iz njega izmigoljile, pobjegle na sićušne kontinente suhe zemlje, na kojima se lekcije mraka nastavljaju.“ ( Werner Herzog)
-----------

Carta marina ( puni naslov: Carta marina et descriptionptio septentrionalium terrarum - Povijest nordijskih naroda, njihovih različitih odnosa i uvjeta, načina života, religioznih i praznovjernih običaja, vještina i sportova, društvenih običaja i životnih prilika, ratova, zdanja i oruđa, rudnika i kamenoloma, čudesnih stvari i gotovo svih životinja koji žive na Sjeveru i njihove prirode; djelo promjenjivoga sadržaja, ispunjena svestranim zbivanjem i osvjetljeno djelomice inozemnim primjerima, djelomice oslikavanjem domaćih stvari, u velikoj mjeri prikladno da zabavi poduči i koje će čitatelja ostaviti zadovoljne duše.) - djelo je velikog Olausa Magnusa ( latinsko ime Šveđanina Olafa Manssona) iz Linkopinga, na kojem je radio dugo, ogromnog opusa, sastoji se od više od 1100 gusto pisanih stranica, objavljeno u Rimu 1555.g, ( karta se proizvodila 12 godina, prvi primjerci tiskani su 1539. u Veneciji ).

Mislili su da je to - mit, jer nigdje nije postojalo to djelo, i tek je 1886. pronađen jedan primjerak u državnoj knjižnici u Münchenu, a 1961. nađen je još jedan u sveučilišnoj knjižnici u Švicarskoj, kasnije doniran knjižnici u Upsali, tako da je – gotovo bolno – zamisliti da je ta dragocjenost nestala ili izgubljena. No, to djelo je enciklopedijsko, kao što puni naslov i govori, napravljen je temeljit i kompletan research; nacrtane su šume, planine, gradovi, ljudi i životinje na skandinavskom polutoku i na kopnenim područjima Škotske, Orkneyskih otoka, Shetlandskog otočja, Islanda i Farskih otoka. A ovo posljednje nas jako zanima. Olaus Magnus je opisivao nemoguće biće koje se može naći pokraj Farskih otoka, gorostasno čudovište savinuta kljuna ( kao sova), a posjedovalo je i leđnu peraju koja mu je služila da na dnu broda napravi veliku rupu i da se dočepa i pojede ljude.

Ime mu je Ziphius. Kako je Olas Magnus saznao da on postoji, zar mu se to učinilo u dugim pustim Skandinavskim noćima? Ne, to nikako nije tako, nego je ovako: dokumentirano, cjelovito, pedantan i cjelovit opis monstruma - pronašao je kod kapetana jednog ribarskog broda, koje je uspio izmaknuti, sa probušenim dnom, strašnom Zipihiosu. Reći ćete da pretjerujem, reći ćete da preuveličavam, reći ćete svašta - ali nemojte zaboraviti da je to djelo, ogroman opus, priznao i stavio u zaštitu poglavar katoličke crkve papa Julije III. Da se zna i čuje. Jer je ( za ne povjerovati) - stvarno.

U dugim noćima, zamišljam ( u nadrealnom snu, ona izluđujuća nemoguća nesanica, kada se nalazite između sna i jave, kada ste slomljeni do krajnjih granica ), Zipihusa kako se otiskuje iz dna oceana; njegovo tijelo je golemo, najprije lagano leđnom perajom oslobađa se, a zatim zakrivljenim kljunom hitro žuri prema površini vode. I tada – nestaje! Ljutim se na nervozni san, jer uvijek ( ali baš svaki put) nestaje kako se približava površini; zašto nestaje, zašto se ne pojavi na rubu oceana, tamo ga čekaju golemi tankeri, veliki brodovi i oni manji, trajekti sa teretom, koji su krcati ljudima da ih on, u slast, pojede? Svaki put, on nestane u snu i sada se pitam, gdje je? Gdje je nestao? Znate, sigurno, taj tren ( taj majmunski-životinjski atavizam) kada Vam se izmakne grana, kada potonete na dno, kada se, u grozničavom trzaju, probudite iz sna?
Taj magičan tren, kada ugledate ( na rubu sna), gorostasnu zvijer iz dna oceana, krvoločnog- moćnog Zipihusa, koji je biće zla, u svom korijenu, puno gori od čovjeka. Puno okrutniji, zlobniji, pakosniji, užasniji - od Vas, čitatelju ove lijepe i zanimljive priče.
----------
Ziphius
- 14:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.10.2021., srijeda

Nesanica

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: Sabaa


23:15. Perem zube dok virkam u sobu i gledam kraj epizode Seinfelda. Onu s okladom. Tko zna, zna. Nakon toga skidam šminku i idem u krevet. Malo ću čitati i onda, nadam se, zaspati. Prije no što legnem, izvadit ću dvije tablete na stolić pored kreveta. Jedna mala bijela, 3 mg melatonina, i jednu nečitljivog imena dobivenu nakon posjete liječnici. Tableta za spavanje. Recept sam podigla prije tri tjedna, ali još niti jednu tabletu nisam popila.

23:37. Knjiga mi postaje teška u rukama, povremeno se moram vratiti i ponovno pročitati rečenicu jer sam toliko umorna da ne mogu pratiti što čitam. Ali čitat ću još malo. Moram biti sigurna da sam nadomak sna kad odložim knjigu i probam zaista zaspati. Ponoć je čarobna granica.

23:57. Mislim da sam skoro zaspala, ali onda je mačak počeo divljati po stanu. Dižem se za 6 sati i tri minute. Mislim mi lete prema tabletama. Možda barem melatonin. On je prirodan, neće mi ništa biti ako ga jednu večer popijem. Ali osjećam otpor prema tabletama, ne želim ih piti.

00:01. Vrtim se i okrećem jastuk na hladnu stranu. Razmišljam o tabletama. O sutrašnjem sastanku. O prezentaciji prije tri godine kad mi slajdovi nisu radili. Razmišljam o mailu na koji odgađam odgovoriti već tri dana. Misli se komešaju, kao slike na kaleidoskopu. Malo imam deset godina i pala sam i razderala koljena pred simpatijom. Imam 18 i stojim u kabini u dućanu i ništa mi me stoji dobro i ntiko me nikada neće voljeti. U školi sam, pred pločom, ne znam riješit zadatak iz matematike, odmah zatim mi odbijaju kredit u banci. Malo se bojim za posao, malo se prisjećam prvog otkaza. Onda mi se čini da pod prstima pipam kvržicu u dojci. Razmišljam kako je to imati rak, hoću li biti hrabra, kratka kosa i obrijana glava mi neće nikako stajati, a perike su skupe. Mala mi je plaća, a auto čeka servis. Možda ne mogu spavati jer imam tumor na mozgu?

Već je jedan. Ja naravno i dalje ne spavam, jer mozak je ubacio u petu brzinu i šalta kroz uznemirujuće misli kao kad netko mahnito mijenja programe na televizoru. Samo ovdje na nijednom programu nema Seinfelda.

02:27. Listam slike po Instagramu, u ušima mi uz neku pling'plong glazbu neki Pedro ponavlja umirujuće fraze i afirmacije koje bi me trebale uspavati.

04:43. Budim se. Netko sjedi na rubu kreveta i zavlači ruku pod pokrivač. Boris pored mene spava. Srce mi kuca u grlu, ne mogu disati, grlo mi se zatvorilo od straha. Osjećam dodir hladnih prstiju na stopalu. Dižem pogled i gledam u neznanca koji usred noći sjedi na mom krevetu. Kada je vidio da sam budna pustio mi je nogu, ponovno ju pokrio prekrivačem i ruke uredno složio u krilo. Ne vidim mu lice, premračno je, a sva svjetlost u sobi dolazi od velikog digitalnog sata na polici, s njegove lijeve strane. Mozak mi je zaleđen, nije mi jasno zašto ne vrištim ili ne pokušavam probuditi Borisa koji još uvijek lagano hrče pored mene. Uspravljam se u krevetu, a on, ono, mi pruža ruku. Ne želim pružiti svoju, koristim ju da napipam mobitel pored uzglavlja. Ne radi. Ono mi i dalje pruža ruku i ja mu pružam svoju. Izvlači me iz kreveta i miluje mi kosu. Ruke su mu hladne i koščate. Ja sam hladna i ukočena od straha. Snagom misli pokušavam probuditi Borisa, jer moje grlo nije sposobno ispustiti zvuk. Osjećam kako me prima za ramena i okreće prema stoliću na kojem se nalaze nepopijene tablete. Pokušavam se oduprijeti, no jači je od mene. Pokazuje mi rukom na malu zelenu tabletu. Odmahujem glavom. Ne želim piti tablete za spavanje. Ne čeka dugo da se predomislim, uzima tabletu sa stolića i prima me za kosu na potiljku i naginje mi glavu. Drugom rukom drži zelenu tabletu i kao psu, gura mi palcem i kažiprstom obraze među zube i ja polako, protiv svoje volje, otvaram usta. Osjećam gorčinu tablete na jeziku i uspijevam je pljunuti. Diže ju s poda i cijeli proces se ponavlja. Ja pljujem, on mi gura tabletu. Čupa me i čvrsto drži. Sve što mogu je pokušati ne otvoriti usta. Grizem si obraze do krvi, boli me.

05:47. Probudila me bol i metalni okus krvi u ustima. Ležim u krevetu, pokrivač je omotan oko mene. Jezikom mogu napipati gdje sam se ugrizla za obraz. Mobitel leži ispod mene, prazne baterije i zapetljanih slušalica. Sama sam u krevetu, Boris je otišao na posao.

Dižem se iz krevete i na putu do kupaonice bacam pogled na stolić s tabletama. Bijeli melatonin leži gdje sam ga i ostavila, a zelena tableta za spavanje, polurastopljena, leži na podu u lokvi sline i sukrvice. Još jednom jezikom prelazim preko rane u ustima, a onda odlazim u kupaonu i debelim slojem pudera pokrivam tamne podočnjake ispod očiju.


- 21:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Nesanica

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: KatarinaRi


Kažu da tu stvar ne bi poželjeli najgorem neprijatelju. Ajde, kad vi tako kažete. Niste probali kontra stvar. Manični strah od toga da se nećete dovoljno naspavati. Da će te biti umorni. Tko zna kad ću opet imati priliku zaspati. Kažu vojnici da treba spavati svaki put kad imaš priliku. Potpuno se slažem, nikad ne znaš što se može dogoditi za minutu, sat ili dan i da možeš ostati bez dovoljne doze sna.

Kao tinejdžer nisam mogla izaći van navečer ako bi ujutro imala neku obavezu.
- Pa i ja sutra moram sa starcima na put- nagovara prijateljica.
-Ne znam šta moraš, ja ne mogu biti vani znajući da mogu spavat samo koji sat - odlučna sam.

Kad sam postala majka san je bio isprekidan, ali se spavalo. Kad spava dijete spavaš i ti, nema veze koje je doba dana. U vrijeme kada se s njima već moglo razumno komunicirati objašnjeno im je kako se vikendom nečujno dići i upaliti televizor na jačinu tri. One ranojutarnje bedastoće s maženjem u četvero koje viđate na reklamama za nadmadrace kod nas ste mogli vidjeti tek oko podna.
Za slučaj da mi dođu nenajavljeni gosti ili nedajbože netko pozvoni na vrata dok dijete spava imam sačmaricu u ormaru. U toj fazi života strah od nedostatka sna još se više produbio.

Kad su djeca postali tinejdžeri trebalo je povremeno otići po njih u gluho doba noći. To sam proglasila muškim poslom, muž ionako dokasna gleda TV. Onda ide faza kad kreću voziti sami. Prijateljice su me sažaljevale kako sigurno ne spavam dok se na vrate živi i zdravi.
-Ma da, užas jedan, jedva čekam da ovo prođe – odgovarala bih namještajući umornu facu.
Da joj kažem da nisam nikad u životu čula kad su dolazili doma šta bi žena rekla.
Ako se nešto dogodilo netko bi već javio, ne vidim razloga da do tog trenutka ne spavam.
Pa i nazvali su na kraju krajeva, u tri ujutro sin se prevrnuo s autom na krov, živ je i zdrav, jedna ogrebotina, auto totalka. Zagrlila sam ga, rekla da legne pored mene i zahrkala ko medvjed do deset ujutro, trebalo je nadoknadit noćni prekid.

Moj bračni drug ne dijeli moje probleme. On svoju potrebu za snom može zadovoljiti bilo kad i bilo gdje. Nije jednom zaspao usred svađe dok ja nakostriješena prijetim socijalnim, hladnim oružjem i odvjetnicima Milana Popovića. Samo bi se povremeno prenuo ako bi baš jako kriknula.
Blagoslovljen je to čovjek, i ne zna koliko.
Ja pored toga što se bojim da se neću naspavati još i ne mogu spavati ako nisu stečeni uvjeti.
Potpuni mrak, tišina, jastuk pod glavom, jastuk pod trbuhom, utišan mobitel.
Kad idem leći naštelam TV na najtiše, a on onda nakon par minuta počinje lagano pojačavati dok ga ne nazovem iz sobe da se ne zajebava sa mnom.

Bog nam je onda jednog dana poslao koronavirus. Pričam s jednom poznanicom koja dijeli sudbinu istovjetnu mojoj.
- Kato, pa ja sam ovo čekala cijeli život – rekla je ushićeno.
- Ne moram nikuda nići, nitko mi ne smije doći doma i ne moram izmišljati razloge zašto, mogu spavati koliko hoću i napraviti posao kad meni paše - nabrajala je oduševljeno.
- Je, sve je to lijepo, ali neće dugo – odvratim joj zamišljeno.
Spavam i popodne i ranije legnem navečer, skupljam višak prospavanih sati, ali mali vrag u glavi neda mira. Ovo će prestati, sve će se pokrenuti...ti se Kato nikad, nikad nećeš dovoljno naspavati.
- 20:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>