ZADAĆNICE - kolaborativni blog
10.11.2021., srijeda
Nema više ljetnih hitova
|
Zadaćnice, 47. krug. Tema kruga: Zagonetka Autor zadaćnice: Jednostavko Srpanj je. Zaredali vrući dani. Tek oko šest se može sjediti vani. Lijepo je sjediti vani pod jabukom i čitati u ljetno predvečerje. Ali ne odmah, moram se najprije malo kretati, provozati biciklom, osjetiti zrak kroz koji prolazim. Vozim se tako ulicama i tiho pjevam jer mi je upravo pala na pamet pjesma Good vibrations. Zašto više nema ljetnih hitova, pitao sam se. Jedno od omiljenih mjesta mi je Drava. Iza tvornice i zadnjih kuća je groblje, a onda skrenem ulijevo i spuštam se pošljunčanom stazom dolje prema rijeci. Tu je zrak malo svježiji. Spuštanje mora biti praćeno stalnim kočenjem, inače bih vjerojatno pao zbog prevelike brzine. Obično sam vozio par stotina metara, malo sjedio na obali i zatim se vratio kući. No ovaj put odlučim produžiti. Zašto bih se zaustavio? Idem dalje tom stazom da vidim kamo će me odvesti. Vremena imam, još najmanje dva sata do mraka. Iako ima dosta drveća tek nakon pola kilometra počinje prava šuma. Kad sam prolazio kroz taj dio šume bilo je skoro posve mračno zbog gustih krošnji nad mojom glavom. S lijeve strane se kroz lišće malo vidjela Drava. Čuo sam kako prolazi motorni čamac. To je bio jedini prekid tišine. Išao sam sve dalje i dalje šumom i udisao njen miris. Odjedanput je šuma postajala rjeđa i odraz sunca na rijeci mi je bljeskao u oči. Tada sam vidio nešto neobično, jednu pješčanu plažu za koju nisam ni znao da postoji. Ali nisam znao kako prići jer je obala bila dosta strma. Desetak ljudi je bilo na plaži pa sam ih pitao kako se prilazi. Sišao sam na plažu držeći se za jednu granu koja je bila nagnuta sve do vode. Ta plaža je zapravo bila otočić dugačak pedesetak metara koji je postojao samo kad je vodostaj bio nizak. Gazio sam dugo kroz vodu do koljena da se osvježim. Baš sam uživao. Odlučio sam svaki dan dolaziti ovamo. I zaista sam dolazio. Svaki dan. I to predvečer, tada je najljepše. Jednog srpanjskog dana, oko podne, došla je oluja. Iznenada. Polomila je granu na mojoj jabuci u dvorištu, a bilo ih je dosta polomljenih i na cestama, posvuda. No sve se brzo smirilo, ceste su bile očišćene, a popodne je opet bila vrućina. Jedva sam čekao večer da opet odem na plažu. Prolazeći kroz šumu odjednom sam naišao na prepreku. Jedna velika grana koja se odlomila zbog oluje pala je ravno na stazu kojom sam se vozio. Nisam je mogao maknuti pa sam jedva nekako prenio bicikl preko nje. Uskoro sam opet naišao na sličnu prepreku. Već sam pomislio da odustanem, ali ipak nisam. Bilo je pet šest takvih prepreka. Kod posljednje vidio sam automobil koji nije mogao proći. Četiri čovjeka stajala su i gledala. Pitao sam ih kako su uopće stigli ovamo. Rekli su da su došli prije oluje, a sad se pokušavaju vratiti. Upozorio sam ih da ovo nije jedina prepreka, ali nisu me više slušali, a ja sam produžio. Na plaži nije bilo nikoga. To mi je odgovaralo, ovo je prvi put da sam ovdje sam. Kad se sunce zacrvenilo i naraslo i dodirnulo vrhove drveća na suprotnoj obali znao sam da je vrijeme za povratak, da me ne zatekne noć na putu. Nadao sam se da su ljudi iz auta raskrčili put pa neće biti problema. I zaista nije bilo. A onda sam opet naišao na prepreku. Velika grana prepriječila mi je put. Ona ista na koju sam prvu naišao kad sam se vozio prema plaži. Kako je to moguće? Auta nije bilo, kako su prošli? Zaobići se nije moglo. Nisu ga mogli rukama prenijeti preko grane. Put u suprotnom pravcu nije bio moguć jer se staza naglo sužavala i jedva se moglo biciklom proći. Nisu valjda maknuli granu pa se vratili da je ponovno postave na put. Zašto bi to učinili? Koliko god sam mozgao o tome vraćajući se kući nikako nisam uspio riješiti tu zagonetku. Kvragu i zagonetka, na kraju krajeva nekako su prošli, baš me briga kako. Kad sam izašao iz šume naglo je postalo svjetlije iako je sunce već zalazilo. Bio sam dobro raspoložen. Ponovno su mi pali na pamet ljetni hitovi. Zašto više nema ljetnih hitova, pitao sam se. To je prava zagonetka. |