ZADAĆNICE - kolaborativni blog
25.10.2021., ponedjeljak
Poziv
|
Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica Autor zadaćnice: Puky Lee - U vožnji sam, kaj me trebaš? – rekao mi je kao u žurbi kad sam ga nazvao, očigledno u krivo vrijeme. No, izgledno je bilo da vrijeme nikad nije krivo i imao sam neki čudan osjećaj da ga ustvari trebam nazvati. - E, htio sam te pitati nešto, ali ako si u gužvi, mogu nazvati i kasnije, nije toliko hitno. - Ma reci. - Ma htio sam te pitati za one satove. Jel ih još uvijek popravljaš? - Ma popravljam, ali šuššššmžžžžžž zik – prekine mi se signal. - Halo, halo, jel se čujemo?... – Samo se čulo tut tut tut… Doduše, pitanje za satove je trebao biti samo uvodu to što ga zaista trebam, no nadam se da mu se nešto nije dogodilo kako je bio na putu. Pričali su mi da je depresivan, a ja sam ga zadnji put vidio prije dvije godine. Znam da je ostao sam, da ga je žena ostavila ,a mali mu je krenuo u školu u drugom gradu. Kuća mu je ostala pusta, prevelika čak i za takvu gromadu. Naime, sa svojom visinom od 2 metra zaista je bio impozantna pojava. No, postojala je bojazan da se ponovno okrene alkoholu, a to bi ga ovaj put vjerojatno skroz dotuklo. No, ipak mi nešto nije dalo mira, pa sam otišao van na zrak i pripalio jednu cigaretu i razmišljao. Bilo mi ga je žao, ali opet… nedovoljno da ga se prije sjetim. Bio je težak i nije bilo lako s njim. No, tu mi se pojavila misao kako nisam bio jednostavan ni ja. Okrenuvši se za sobom, osjetio sam da i nemam previše toga čime bih se mogao ponositi. Za mene mnogi bi rekli da sam donekle normalan i za sebe znam da nemam nekih poroka, no mene su ipak opsjedali malo drugačiji demoni. No, to sam tek shvatio kada sam prešao određene godine, a i prošao malo više svijeta, svakako dalje od susjedovoh kukuruzišta. Možda je do ove sredine i odrastanja u njemu, no tek sam s preseljenjem u drugu sredinu zbog posla shvatio da ipak nisam baš rođeni krivac za sve loše što se događa oko mene, kao što sam to bio doma. Ta krivnja koju sam cijeli život nosio i nesigurnost oko svega psihički me uništavala. A baš me taj kratki poslovni izlet revitalizirao i ako ništa, ojačalo me te probudilo mi poduzetnički duh. Kažem probudilo jer sam nekako uvjerenja da to mora biti u tebi i prije nego se rodiš, bez obzira što kroz život nije izlazilo na vidjelo. Shvatio sam da mi je trebalo hrabrosti da ga uopće nazovem i uvjerim sam sebe da se neće ništa loše dogoditi pa makar da me odjebe. Iako su me u tome ipak spriječili tehnički problemi. Probao sam ga nazvati opet, ali bez uspjeha. Nije pokazivalo znakove života. Taman sam mislio ići spavati kad nisam odlučio malo pregledat društvene mreže, kako i inače radim prije spavanja. Prvo što mi je iskočilo na timeline Facebooka jest bombastična vijest o prometnoj nesreći s poginulom osobom na lokalnom portalu. S naslovnice sam prepoznao njegov auto, a u članku su navedeni njegovi inicijali s brojem godina. Ne treba posebno objašnjavati kako tu noć nisam zaspao, pomalo kriveći sebe što nisam nazvao prije. Oznake: nesanica |