srijeda, 27.12.2006.
Tako kratko te znam
Ponekad se s nekim koga vrlo kratko poznajemo ili s nekim koga zapravo niti ne poznajemo, slažemo bolje nego s nekim tko je s nama svaki dan već godinama. Ponekad baš toj "nepoznatoj" osobi više vjerujemo, ponekad bi baš za tu osobu sve učinili, ponekad nam je baš ta osoba neopisivo draga, pravi prijatelj.
Imam takvu osobu, hvala Bogu. I hvala njemu što je uz mene.
Ne postoji riječ kojom rekla bih ti
koliko značiš mi.
Ne postoji taj, nitko kao ti,
što me može razumjeti.
Jer meni samo malo treba,
samo mala mrva ovog neba.
Mojoj pjesmi ti si svaka nota,
ljubav je moja veća od života.
Tako kratko te znam i ne postoji dan
da ne osjetim da za tobom ludim ja.
Kraj tebe izgubim dah, pretvorim suze u prah,
uz tebe zaboravim na sve
Na ramenu tvom uvijek rastopim se
i vrijeme zastane.
Ne postoji taj, nitko kao ti,
što me zna razumjeti.
Jer meni samo malo treba,
samo mala mrva ovog neba.
Mojoj pjesmi ti si svaka nota,
ljubav je moja veća od života.
Tako kratko te znam i ne postoji dan
da ne osjetim da za tobom ludim ja.
Kraj tebe izgubim dah, pretvorim suze u prah,
uz tebe zaboravim na sve
- 22:08 -
subota, 23.12.2006.
Evo ima godina...
6:35 je. Zimsko jutro. Sjedim s tetom u autu. Čekamo prijatelja. Ona ide na posao, a nas dvoje smo se povezli s njom u školu, kao i svaki dan. Ali njega nema. Kod njegove bake vidimo svjetlo. Idemo do nje da ju pitamo što se događa. Teta izlazi iz auta. Razgovaraju. Vidim po izrazima lica da se nešto dogodilo. Teta sjeda u auto. Bojim se pitati što se dogodilo. «Mali Božo je poginuo.», govori ona bez da sam ja išta pitala. Nijemo sjedim i dalje. Kao da nije ništa rekla. Vrtim film u glavi. Danas je petak. Vidjela sam ga u nedjelju. Bio je dobro. Ne može sada biti mrtav. Pa ne može, jednostavno on ne može biti mrtav. I dalje mi se te riječi motaju po glavi. Ne, on nije mrtav. To je neka zabuna. Suze teku niz moje lice. Još jedan Božić započinje tragedijom. Dolazim u školu. Vidim prijateljicu. Plače. Sada sve više postajem svjesna da je on stvarno mrtav. Sjedim i vrtim film u glavi. Sjećam se mamine priče «To dijete je toj majci bio pravi Božji dar. Nikada se nije saznalo tko mu je otac, njezini roditelji nisu željeli čuti za to dijete, a vidi sada kako je izrastao u dobrog čovjeka, sada ga svi obožavaju. Kao da je dijete krivo što se rodio pod takvim uvjetima.»
Sjećam se da sam prije par dana bila s njegovom bakom. Pričala je kako je završio fakultet i sada se vratio iz Amerike. Dobio je posao i to posao na kojem su mu svi mogli zavidjeti.
Sjećam se kada sam taj dan došla doma da su baka i mama plakale.
Na sam Božić trebao je slaviti 23. rođendan.
Došao je kao Božji dar. Bio je Božji dar njegovoj majci. I na kraju ga je Bog uzeo sebi, kao dar.
- 19:29 -
nedjelja, 17.12.2006.
Mokri snovi…
Mnogi pričaju o tome kada malo izađu iz puberteta, dok je fenomen da oni koji su trenutno u pubertetu nikako o tome skoro ne pričaju. Za to postoji mnogo razloga. Jedan od njih je pomisao na to da to nije normalna pojava i da se to samo njemu događa. Dok on ne zna da bi njegov prijatelj bio ugodno iznenađen da on nije jedini "luđak" u razredu.
Što su to mokri snovi? To je nekontrolirana ejakulacija (izlučivanje) sperme tokom spavanja. Dva su glavna razloga čija je posljedica ejakulacija u snu. Prva i najčešća je stimulirana snivanjem snova koji nadražuju mozak i u sklopu reakcija logička je posljedica to. Drugi razlog je ako je vršena duža apstinencija (odustajanje od samozadovoljavanja ili seksa). Kako to? Pa ako dugo ne dođe do ejakulacije spremnik koji su u ovom slučaju testisi se ne može više puniti i on se automatski sam prazni.
To je ujedno i razlog prvog mokrog sna i ujedno znak zrelosti. Po islamskim propisima postaješ odgovoran muškarac kada prvi put izbaciš sjeme. Kod mnogih se to dogodi kroz mokre snove. I to bi onda trebao značiti preokret u životu, ali mnogi dalje nastave neozbiljno se ponašati i slijediti svoje strasti, što ne bi trebalo tako olako prihvatiti za normalno. Zato pazite šta radite.
Duža apstinencija je relativan pojam, nekome je dugo jedan dan, nekome mjesec dana. U skladu i sa tim bioritmom se i ova pojava odvija. Nekome treba dan apstinencije da dođe do mokrog sna, a drugima 23.
A ako i niste doživjeli to do sada nemojte misliti da nije nešto uredu. Ima mali dio muškaraca koji ne dožive tako prvo izabacivanje sjemena, nego na drugi način, kao što je nadraživanje samog sebe, može dovesti do toga. Čak i ako ste pri kraju puberteta normalna je pojava ako i nakon 2 tjedna ne dođe do toga kako sam već pojasnila. S vremenom će doći i do toga.
Mokri snovi nisu ništa čega bi se trebali stidjeti, nije ništa što bi trebali osuđivati. Sasvim normalna pojava, ako je u granicama. Naravno, ako se svako jutro budite mokri, to bi već mogao postati problem. U tom zadnjem slučaju možda biste trebali potražiti i stručni savjet.
Najčešće je uzrok mokrih snova maštanje o nekome što u nama izaziva uzbuđenje, želju, žudnju. Protiv kemije se ne može.
Da, neki će se sada pitati zašto baš ova tema…hehe…to znam samo ja.
Pusa kemicharu. 
- 15:40 -
srijeda, 13.12.2006.
Što kada prijateljstvo prijeđe granice?
On je uvijek tu kada ga trebaš, on zna sve tvoje tajne, sve tvoje strahove. On te tješi kada si tužna, on se s tobom raduje. On je solo i nikako ti nije jasno kako tako savršena osoba može biti sama. Ti bi dala sve samo da on bude sretan. On ti je najbolji prijatelj.
Ali, ipak, malo ti smeta kada spomene kolegicu s posla. Ipak, ne voliš kada ga vidiš u društvu osobe suprotnog spola.
Najprije sve negiraš, ignoriraš. Ubrzo se počinješ pitati kada se to dogodilo, kako je prijateljstvo s tvoje strane preraslo, ni manje ni više, već u ljubav.
Ljubav…i to takvu da ga želiš zauvijek kraj sebe.
Ljubav…i to takvu da bi sve učinila za njega.
Ujutro se budiš i prvo na što pomisliš to je on. Koliko se samo puta tokom dana uhvatiš kako uzimaš mobitel i želiš mu poslati poruku ili ga nazvati, pa odustaneš, ne želiš biti nametljiva.
Navečer kada legneš maštaš o njemu i sebi i zaspiš s njim u mislima. U tvojim snovima postoji samo on, samo vas dvoje, samo ljubav.
Taj te osjećaj izluđuje, želiš vikati pa neka svi znaju što osjećaš, ali te strah od gubitka najboljeg prijatelja tjera da šutiš.
Možda…možda se jednog jutra i u njemu probudi osjećaj sličan tvome. A do tada…budi sretna što imaš takvog prijatelja.
- 21:48 -
ponedjeljak, 11.12.2006.
Prijateljice
Danas sam razmišljala o starim prijateljstvima. Eh, da, što ta bolest čini ljudima. Otkako sam prikovana za krevet samo razmišljam, vrtim neke filmove u glavi.
Sjetila sam se jedne drage prijateljice S. Upoznala sam ju prvi dan mog srednjoškolskog obrazovanja. Sjećam se tog dana. Nova škola, novi ljudi. Stajala sam i zbunjeno gledala kuda moram ići i tada mi je ona prišla i pitala me «Jesi li ti prvi razred ekonomske?». Sretna što mi je netko prišao odgovorila sam da jesam, a ona je pružila lijevu ruku i predstavila se. Ja sam ju gledala s nedoumicom, nisam znala koju joj ruku pružiti. Taj prvi razred bile smo nerazdvojne.
U drugom razredu u naše prijateljstvo ušla je treća osoba, V. Nekako mi se uvijek činilo da su njih dvije više vezane, ali nisam obazirala pažnju na to. No, malo-pomalo naše prijateljstvo sa S. je bljedilo.
U četvrtom razredu primijetila sam da se sa S. nešto događa. Uvijek vedra i nasmijana osoba postala je tmurna, depresivna.
Jednog dana, sasvim slučajno, na internetu sam otkrila njezin blog. Šokiralo me što sam tamo pročitala. Shvatila sam da je potpuno izgubljena, neshvaćena, potpuno u strahu da će razočarati sve oko sebe.
Povremeno sam joj ostavljala komentare, ali joj nisam govorila tko sam. U školi sam počela više vremena provoditi s njom, što se V. baš i nije svidjelo, ali sam i dalje s njom bila nerazdvojna. S. sam pomagala koliko sam god mogla.
Jedan dan na njenom blogu je osvanuo novi post. Čitala sam i plakala. Plakala. Plakala. Bio je posvećen meni. Nešto predivno. Nešto što mi nitko nikada nije rekao. Nisam joj govorila ništa.
Ubrzo nakon toga ostavila je komentar na svom blogu u kojem me pitala jesam li to ja. Odgovorila sam da jesam. Drugi dan u školi samo sam ju zagrlila i rekla neka ne brine, nitko neće od mene ništa saznati. Od tog dana postale smo još bliže. Sve sam činila za nju, čak do te mjere da sam u školi počela dobivati niže ocjene jer sam uvijek najprije se izborila za nju, rješavala njezin test prije svoga. Željela sam ju izvući iz svega u što je upala svojom monotonošću i nezainteresiranošću. Nije znala kako mi zahvaliti, ali meni je najveća hvala bio upravo onaj post koji mi je napisala.
Danas…V. me se više ni ne sjeti, premda smo si obećale da ćemo ostati u kontaktu nakon srednje. Zvala sam ju, slala poruke, ali ona ne odgovara.
Sa S. se čujem redovito.
Sada sam svjesna koliko sam pogriješila odbacujući S. Predivna je osoba, još bolja prijateljica, a to što ima neke mane (iako to ne možemo nazvati manama)….tko je od nas bez grijeha, neka prvi baci kamen.
- 20:53 -
petak, 08.12.2006.
Ne sjećam se više
Ne sjećam se više koji je to bio dan kada je tuga pokucala na moja vrata, a ja sam joj, naivna kao i uvijek, srdačno otvorila.
Ne sjećam se više koji je to bio dan kada je niz moje lice krenula rijeka suza. Nisam znala da će se ona, baš kao i tuga, zauvijek nastaniti u meni.
Ne sjećam se više ni dana kada sam bila uistinu sretna. Pamtim samo prolazne trenutke kratkotrajne, lažne sreće.
Više ne prepoznajem ovu osobu koja sam postala.
Više ne živim život.
Želim da me svi ostave. Ali želim da mi netko pomogne.
Želim se riješiti te usamljenosti, tog osjećaja da sam sve razočarala, a prije svega, razočarala sam sebe. Želim biti ta osoba koju oni žele vidjeti u meni, ali koliko god se trudila postižem suprotno.
Ja sam samo ja, i ništa više od toga. Zar je tako teško voljeti tu osobu?!
- 21:14 -
subota, 02.12.2006.
Bez naslova
Odvratno depresivan dan. Ili mjesec. Možda čak i godina. Depresivan život.
Danas mi na pamet padaju samo gluposti radi kojih suze krenu same od sebe, kako bi rekao gospodin Škoro.
Sjetila sam se kako mi je govorio neke stvari i kako sam mu ja glupača vjerovala. Ja se pitam gdje ti muškarci samo nalaze sve te laži?! Treba to moći i znati, svaka im čast. Kolike smo noći proveli razgovarajući, koliko smo planova imali…od svega je ostalo NIŠTA! I svako ovo njegovo «a budemo, a nemam vremena, a strpi se još malo, a nemoj se ljutiti» samo još više boli. Ali čovjek se navikne s vremenom na bol.
I tako si mislim da sam si opet previše dopustila. Opet sam se previše vezala za nekoga. Dobar je. Ali svaki je u početku dobar, a onda te jednog dana samo ostavi, jednog dana se više ne javlja, jednog dana više ne čuješ ništa o njemu. I onda se pitaš što ti je sve to trebalo, zašto si sam nanosiš bol. 
Ali dani su mi sada prazni i jedino mi vikendi koje provodim razgovarajući s njim nešto znače. Mislim da me jedino on sada sluša i bar pokušava razumjeti. Zahvalna sam mu radi toga. Ali svaki dan si govorim «sada je vrijeme da se povuče linija, dalje ne smiješ», ali opet je to jače od mene. Ta glupa potreba da me netko shvaća, da me netko sluša. Ta glupa želja da me netko voli. Znam da ću plakati zbog njega, znam da će mi faliti kada i on jednog dana nestane, ali sada mi je lijepo s njim i sada želim uživati. Iako ga ni sada nemam. Samo virtualno.
Ma nešto je opet iskemijao i začarao me. Ipak je on kemičar. 
- 21:45 -
