Marketing
Bez naslova
Odvratno depresivan dan. Ili mjesec. Možda čak i godina. Depresivan život.
Danas mi na pamet padaju samo gluposti radi kojih suze krenu same od sebe, kako bi rekao gospodin Škoro.
Sjetila sam se kako mi je govorio neke stvari i kako sam mu ja glupača vjerovala. Ja se pitam gdje ti muškarci samo nalaze sve te laži?! Treba to moći i znati, svaka im čast. Kolike smo noći proveli razgovarajući, koliko smo planova imali…od svega je ostalo NIŠTA! I svako ovo njegovo «a budemo, a nemam vremena, a strpi se još malo, a nemoj se ljutiti» samo još više boli. Ali čovjek se navikne s vremenom na bol.
I tako si mislim da sam si opet previše dopustila. Opet sam se previše vezala za nekoga. Dobar je. Ali svaki je u početku dobar, a onda te jednog dana samo ostavi, jednog dana se više ne javlja, jednog dana više ne čuješ ništa o njemu. I onda se pitaš što ti je sve to trebalo, zašto si sam nanosiš bol. 
Ali dani su mi sada prazni i jedino mi vikendi koje provodim razgovarajući s njim nešto znače. Mislim da me jedino on sada sluša i bar pokušava razumjeti. Zahvalna sam mu radi toga. Ali svaki dan si govorim «sada je vrijeme da se povuče linija, dalje ne smiješ», ali opet je to jače od mene. Ta glupa potreba da me netko shvaća, da me netko sluša. Ta glupa želja da me netko voli. Znam da ću plakati zbog njega, znam da će mi faliti kada i on jednog dana nestane, ali sada mi je lijepo s njim i sada želim uživati. Iako ga ni sada nemam. Samo virtualno.
Ma nešto je opet iskemijao i začarao me. Ipak je on kemičar. 
Post je objavljen 02.12.2006. u 21:45 sati.