ponedjeljak, 11.12.2006.
Prijateljice
Danas sam razmišljala o starim prijateljstvima. Eh, da, što ta bolest čini ljudima. Otkako sam prikovana za krevet samo razmišljam, vrtim neke filmove u glavi.
Sjetila sam se jedne drage prijateljice S. Upoznala sam ju prvi dan mog srednjoškolskog obrazovanja. Sjećam se tog dana. Nova škola, novi ljudi. Stajala sam i zbunjeno gledala kuda moram ići i tada mi je ona prišla i pitala me «Jesi li ti prvi razred ekonomske?». Sretna što mi je netko prišao odgovorila sam da jesam, a ona je pružila lijevu ruku i predstavila se. Ja sam ju gledala s nedoumicom, nisam znala koju joj ruku pružiti. Taj prvi razred bile smo nerazdvojne.
U drugom razredu u naše prijateljstvo ušla je treća osoba, V. Nekako mi se uvijek činilo da su njih dvije više vezane, ali nisam obazirala pažnju na to. No, malo-pomalo naše prijateljstvo sa S. je bljedilo.
U četvrtom razredu primijetila sam da se sa S. nešto događa. Uvijek vedra i nasmijana osoba postala je tmurna, depresivna.
Jednog dana, sasvim slučajno, na internetu sam otkrila njezin blog. Šokiralo me što sam tamo pročitala. Shvatila sam da je potpuno izgubljena, neshvaćena, potpuno u strahu da će razočarati sve oko sebe.
Povremeno sam joj ostavljala komentare, ali joj nisam govorila tko sam. U školi sam počela više vremena provoditi s njom, što se V. baš i nije svidjelo, ali sam i dalje s njom bila nerazdvojna. S. sam pomagala koliko sam god mogla.
Jedan dan na njenom blogu je osvanuo novi post. Čitala sam i plakala. Plakala. Plakala. Bio je posvećen meni. Nešto predivno. Nešto što mi nitko nikada nije rekao. Nisam joj govorila ništa.
Ubrzo nakon toga ostavila je komentar na svom blogu u kojem me pitala jesam li to ja. Odgovorila sam da jesam. Drugi dan u školi samo sam ju zagrlila i rekla neka ne brine, nitko neće od mene ništa saznati. Od tog dana postale smo još bliže. Sve sam činila za nju, čak do te mjere da sam u školi počela dobivati niže ocjene jer sam uvijek najprije se izborila za nju, rješavala njezin test prije svoga. Željela sam ju izvući iz svega u što je upala svojom monotonošću i nezainteresiranošću. Nije znala kako mi zahvaliti, ali meni je najveća hvala bio upravo onaj post koji mi je napisala.
Danas…V. me se više ni ne sjeti, premda smo si obećale da ćemo ostati u kontaktu nakon srednje. Zvala sam ju, slala poruke, ali ona ne odgovara.
Sa S. se čujem redovito.
Sada sam svjesna koliko sam pogriješila odbacujući S. Predivna je osoba, još bolja prijateljica, a to što ima neke mane (iako to ne možemo nazvati manama)….tko je od nas bez grijeha, neka prvi baci kamen.
- 20:53 -
