Ne sjećam se više koji je to bio dan kada je tuga pokucala na moja vrata, a ja sam joj, naivna kao i uvijek, srdačno otvorila.
Ne sjećam se više koji je to bio dan kada je niz moje lice krenula rijeka suza. Nisam znala da će se ona, baš kao i tuga, zauvijek nastaniti u meni.
Ne sjećam se više ni dana kada sam bila uistinu sretna. Pamtim samo prolazne trenutke kratkotrajne, lažne sreće.
Više ne prepoznajem ovu osobu koja sam postala.
Više ne živim život.
Želim da me svi ostave. Ali želim da mi netko pomogne.
Želim se riješiti te usamljenosti, tog osjećaja da sam sve razočarala, a prije svega, razočarala sam sebe. Želim biti ta osoba koju oni žele vidjeti u meni, ali koliko god se trudila postižem suprotno.
Ja sam samo ja, i ništa više od toga. Zar je tako teško voljeti tu osobu?!
Post je objavljen 08.12.2006. u 21:14 sati.