< prosinac, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Travanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

"Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove. Volio sam je, a katkada - i ona je mene voljela." Pablo Neruda, Ljubavna pjesma

Linkovi

Blog.hr
Blog servis
moj prijašnji blog

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada

ponedjeljak, 27.12.2010.

Jer nedostaje mi njegov zagrljaj, njegov poljubac, njegove riječi. I evo, opet plačem...

Plakala sam, da opet sam plakala. Znam da sam obećala da neću, ali, eto... Nekako mi se sve nakupilo. I on mi fali, i sve je nekako onako kako ne bi trebali biti.
Znam, znam... Svi čete sada reći da znate kako se osjećam, zar ne? Ili bar večina. A znate li uistinu? Mislim da ne znate. Ja sam jedinka za sebe, nitko nije isti. I kada mi i kažete da znate kako mi je, da vas pitam kako se ja osjećam što biste rekli? Kako biste mi odgovorili? Jer ja se ne osjećam. Ne znam što bi rekla. Ne znam kako bi se postavila prema svemu.
Razmišljam, ponekad je uistinu lakše otvoriti srce i priznati sve... A ponekad je bolje sve držati za sebe. Jer... Jednom je već otišao, ne želim da opet ode. Jedva sam ga vratila. Ali, ionako će shvatiti da me nešto muči, a ja mu ne mogu lagati. Ne mogu se osmjehnuti i reći da sam dobro, on će znati da nisam. Htjela bih ga vidjeti, prošla su već skoro dva mjeseca od kada smo se zadnji put vidjeli. Gledam ga samo na slikama. Samo u onom najdubljem sjećanju jer nemam njegove slike, samo one u srcu. Da... Svi čete sada reći da je tehnologija napredovala u odnosu na prošlo stoljeće, ali ja uistinu nemam njegovu sliku. Nisam imala prilike za to.
Kada bih imala priliku vratiti vrijeme barem na kratko, učinila bi to. Jer nedostaje mi njegov zagrljaj, njegov poljubac, njegove riječi. I evo, opet plačem.
Mnogo sam suza već isplakala, zaista mnogo. Sve su to bile suze koje su očajnički pokušavale vratiti vrijeme unatrag... Očajnički.
Znam samo da nikada neću odustati od nas dvoje, bar ne u svojim snovima. Znam da ću ga uvijek voljeti i da će mi uvijek jednako nedostajati bio on kraj mene u tom trenutku ili tisućama kilometara daleko. Znam da će za mene uvijek biti najbolji u svemu. Znam da ću uvijek vjerovati u njega. Znam da ga nikada neću zaboraviti jer rijetki su oni koji ti uljepšaju dan samo svojom pojavom, svojim riječima, svojim djelima... Rijetki su ljudi kao što je on, zaista rijetki.



|Komentiraj 8| Printaj| #|

<< Arhiva >>