|
|
| listopad, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove. Volio sam je, a katkada - i ona je mene voljela." Pablo Neruda, Ljubavna pjesma
Blog.hr
Blog servis
moj prijašnji blog
...Nekada davno u još davnijem kraljevstvu živjela je Princeza. Imala je sve što je mogla poželjeti, ali nije bila sretna. Nedostajao joj je onaj jedan mali dio slagalice da bi se osjećala kao da joj nitko ne može ništa uništiti. Uvijek je zamišljala svog Princa (naravno na bijelom konju), veliko kraljevstvo i neopisivu moć sreće...
Hej! To je samo priča. Tako počinju sve bajke, zar ne? Dakle, krenimo ispočetka. Ja sam obična djevojka iz ne tako velikog grada. Pokušavam ostvariti svoj san, postat ću princeza. Iako su mi roditelji dali ime koje znači princeza/kraljevna, nedostaje mi nešto da bih to postala. KRUNA!? Ne. Nedostaje mi Princ. Kraljevstvo. I opet maštam. Moja soba je moja kula. Moj pas je moj najvjerniji prijatelj... Kako li je samo lijepo živjeti u mašti. Hmm... Postat ću moderna princeza. Neću učit jahat na konju, iako bi to bilo puno lakše nego voziti neki automobil. Neću morati oblačiti haljine i ići na neke balove koji će biti priređeni meni u čast. Da... Neću morati. Ovako i onako sam neprimjetna. Samo obična djevojka iz susjedstva. Ali, imam nešto što dosta ljudi nema. Imam svog tajnog obožavatelja. U današnje vrijeme je zakon imati internet. Otkriješ tko si, a opet taj netko nezna tvoje pravo ime, tvoj izgled. Bojiš se to jednostavno pokazati. Što ako mu se neću sviđati? Dobro. To je sada manje bitno.
...Upoznala je svoga Princa. Ali, gorka sudbina razdvojila je dvije gotovo najsretnije duše ove čudesne zemlje. Princezino srce bilo je slomljeno. Mislila je da ga nikada više neće vidjeti. Njeno srce je bilo vezano za njega. Njena duša je čeznula za svakim njegovim pogledom. Poljubcem. Tražila je njegove otiske, u nadi da će ga pronaći. U nadi da će ga osjetiti...
Tko kaže da se ne isplati sanjati. Imati svoju bajku. Svoj svijet u kojem te nitko ne može povrijediti. U kojem možemo biti one osobe koje uistinu jesmo. Osobe koje ne nose masku. Bio je početak školske godine. Morala sam se usredotočiti na nastavu. Ali, onaj tajni obožavatelj. Bio je tako stvaran. Mogla sam osjetiti dah koji je ispuštao šaputajući mi nježne riječi. Kada bih ga barem mogla na trenutak vidjeti. Osjetiti... Bližilo se natjecanje za najbolje osmišljeni kostim.
„Čekaj me u sredini dvorane... Točno u ponoć.“ – tako je glasila njegova zadnja poruka. Što da radim?? Ne mogu biti tamo. Ipak nakon dugo razmišljanja. Odlučila sam otići. Kopajući po starim stvarima na tavanu pronašla sam prekrasnu bijelu haljinu. Bila je poput one koju je nosila Pepeljuga na svečanom balu. Jednostavno savršena... Moj vjerni prijatelj bio je uz mene. Svake sekunde, pa i sada kada sam trebla ići na taj satanak. Stavila sam mu sedlo (bio je to uistinu veliki pas), uzde. Samo sam trebala svog princa. Točno u ponoć, osjetila sam neku silu iza sebe. Neku neopisivu toplinu oko mog srca. Bilo je tako strastveno. Tako romantično. Okrneula sam se. Vidjela sam... NJEGA! Isti trenutak osjetila sam veliko razočaranje. Osjećala sam se kao da uistinu na ovom svijetu ne postoji netko tko stoji iza svog opisa. Prvi put u životu sam požalila što sam ikada otvorila svoje srce. Potekle su mi suze. Nisam vjerovala u bajke. Ne u bajke u kojima su Prinčevi osobe koje su me više puta u životu povrijedile. Morala sam otići prije nego što je otkrio moju masku. Prije nego što se razočarao. Ja sam za njega bila samo osoba. A on za mene... Bio je onaj moj tajni obožavatelj, moj Princ, ali nije bio osoba koja je bila istovremeno tako plemenita,a u stvarnom životu tako zla. Nadala sam se da takve osobe ne postoje. Nestala sam mu iz vida. Nadajući se da će me zaboraviti. Tako je najbolje.
...Tužne krikove boli proizvelo je nevino srce. Tražilo je odgovre na zagonetna pitanja. Pitalo se zašto ne postoji uistinu netko kao što je bio on. Netko za kime joj je srce kucalo kao ludo. Netko za koga je vjerovala da će joj pokloniti dio slagalice koji joj nedostaje...
Bilo je uistinu teško gledati ga svakog dana, a znati da nije osoba kakvom sam ga zamišljala. Možda ipak da sam mu dala šansu. Možda i on kao i večina ljudi na ovom svijetu nosi masku. Možda je sve ovo dio neke velike zabave. Ili jednostavno ja ne želim vjerovati u neke stvari. Jesam li se promijenila? Ili se promijenio ovaj svijet.
...Nažalost, nije se vratio. Ostao je tamo gdje je njegova sreća bila garantirana. Daleko od nje. Nije ni patio za njom. Pokazao je da je za njega bila (ne)savršena. Samo osoba...
Kada sam napokon mislila da me zaboravio, dogodilo se upravo suprotno. Saznao je tko sam!! Naravno, bojao se otkriti tko je on uistinu. Zaboljelo me to. Ja se pred nikime nisam pretvarala. Uistinu... Teško za podnjeti. Svi ti pogledi, dovikivanja sa strane. Polako sam tonula. Nisam imala ničiju podršku, osim svog psa. Ali, što on može. Duboko udahnuti i pogledati me. Može mi biti živo biće za grljenje. Nekako sam se uspjela izvući. Bilo je bolno. Pronašla sam u svojim odajama papirić na kojem je pisalo:
„Jaka si, možeš uspjeti.„ – tko li je takvo nešto ostavio?
I kada sam uistinu malo razmislila, shvatila sam da mogu uspjeti. Skupila sam puno snage i krenula. Otkriti svoje lice. Maknuti svoju masku i poniziti NJEGA! Osobu koja je najviše puta u životu pinizila mene – običnu osobu! Bilo me strah. Ali želja za pobjedom bila je jača od svega.
...Pokušala je odustati, ali svaki put bi se vratila. Nešto ju je činilo jačom, nešto joj nije dalo da potone. Bila je to ona samouvjerenost, volje, želja za ostvarenjem koju je nasljedila od svog oca...
Smišljala sam govor u sebi i kada sam ga ugledala, sve sam zaboravila. Odlučujućim korakom gazila sam svu mržnju i ljubav prema njemu. Istovremeno sam ga mrzila i voljela. Suze su mi pokušale teči niz nevino lice, ali nisam im dopuštala. Morala sam to izgovoriti. Bio je okružen svojim „prijateljima“. Svi se počeli smijati, ali nisam dopuštala da me to uništi.
„Princezo... Ja...“ – izgovorio je drhtavim glasom.
„Ne želim čuti. Za promjenu saslušaj me što ti želim reći.“ – odbrusila sam mu.
Čak sam se i sama sebi divila kako mogu biti tako jaka. Gledao me tužnim pogledom...
„Upoznavajući tebe zavoljela sam svijet u kojem smo živjeli. Nije nas bilo briga u kojem smo vremenu, prostoru. Skinuli smo svoje maske sa lica, pokazali smo tko smo mi uistinu. Sada znam da mogu pričati samo u svoje ime. Jer ti i dalje nosiš masku. I dalje se bojiš. Kukavica si i lažljivac. Kada bi te i mogla čekati, to bi bilo kao da čekam nešto neostvarivo, kao da pokušavam dotaknuti mjesec ili zvijezde. Ali, čemu i pokušavati. Kada je sve beskorisno.“ – suzdržavala sam svoje suze.
„Molim te, stani...“ – vikao je zamnom.
Nisam stala. Jednostavno nisam mogla. Toliko me boljelo. Poželjela sam nestati. A onda bujica suza. Olakšanje. I naravno, zagrljaj mom najboljem prijatelju.
...Nastavila je živjeti bez njega, bez njegove ljubavi, koju je ionako izgubila davnih dana. Na njenom licu napokon je izbijao možda lažan, a možda stvaran osmijeh. Opet je bila Princeza...
Prošlo je mnogo vremena. Nije se više javio. Nisam ga više viđala. I dalje sam prolazila pognute glave hodnicima ne bi li ga možda ugledala i poklonula. U dubini srca znala sam da ga ne mogu povrijediti. Ali, jesam li to ipak učinila? I kada bih ga i ugledala nije bio ista osoba kojom sam ga smatrala. Bio je netko koga sam poznavala. Bio je osoba koju sam negdje upoznala. A ja sam ga otjerala. Pokušavao mi se približiti, ali svakim pokušajem zatvorila bi ogradu i lokotom ju zaključala. Jednog dana približio mi se, a ja nisam imala hrabrosti pobjeći.
„Molim te, stani...“ – prozborio je tiho.
Zastala sam, iako se nisam imala snage okrenuti, učinila sam to.
„Što želiš? Sve sam ti rekla.“ – progovorila sam drhtavim glasom.
„Želim učiniti nešto što sam odavno trebao učiniti. Želim te kraj sebe. Želim da budeš dio mog života. Dio mene. Tek sada sam to shvatio kada...“ – govorio je brzo i nije mi dao da išta kažem.
„Ali...“ – uspjela sam doći do stanke između dvije riječi.
„Molim te, saslušaj, ja sam tebe slušao.“ – gledao me u oči.
„Shvatio sam to tek kada si otišla. Kada sam vidio da je uistinu kraj. Sada želim natrag, želim preokret. Molim te. Shvati.“ – suze su mu navirale na oči.
„Žao mi je. Povrijedio si moje srce i ono ti nije spremno oprostiti. Ne još. Otišao si onda kada sam mislila da sam pronašla svoju drugu polovicu. Svoj dio slagalice koji mi je nedostajao da bi bila sretna. Pronašla sam sreću u nečem drugom. Molim te. Zaboravi me. Zbog svega što je bilo.“ – gutala sam veliku knedlu.
Primila sam ga nježno za ruku i stavila ju na svoje lice, a pritom poljubila i pustila. Zauvijek. Kao da sam udahnula posljednju česticu zraka i polagano se gušila spoznajom da sam zauvijek rekla mu zbogom. Gledao je zamnom i nije mogao prozboriti niti jednu jedinu riječ.
...Vratio se u njen život, pokušao ispraviti stvari. Nastojao ju je opet imati za sebe. Nije uspio. Rekla mu je zbogom...
Prolažeći putem prošlosti, pokušavala sam odgovoriti na pitanje: KOJA JE UISTINU MISAO BAJKI? Povjerovati u njih. Nadati se nečemu što smo doživjeli u svom snu. Pokušati to ostvariti... Neznam ni sama.
Moje ime uistinu znaći princeza/kraljevna. Jesam li to uistinu postala čitajući bajku koju je napisao neki slavni pisac? Jesam li se uživila u priču? Jesam li postala ona? Kada saznam odgovorit ću vam na ta pitanja. Trenutno, mene sada mući pitanje – GDJE JE? KAKO JE? ŠTO RADI? Obično svaka bajka završava sa ŽIVJELI SU SRETNO DO KRAJA SVOG ŽIVOTA... A moja bi završila sa zbogom. Ali budući da znam oni koji odlaze uvijek se i vrate. Odlučila sam pričekati prije nego stavim točknu na kraju rečenice. Prije nego što završim misao. Odlučila sam mu poslati anonimno pismo...
Od moje odluke prošlo je više od godinu dana, a ja sam i dalje na onom početnom – DRAGI PRINČE... Svaki put kada bih se približila računalu i počela pisati nešto me odvratilo i samo bi spustila prozor s Wordom i nastavila raditi nešto drugo. Nedostajao mi je. Više nisam bila sigurna jesam li ja njemu. I kada sam napokon skupila ono malo snage da mu se obratim, napisala sam mu predivno pismo, otvorila sam mu svoje srce i dušu...
- „Dragi Prinče,
nedostajao si mi. Nije prošao niti jedan dan, sat, minuta, sekunda, a da nisam pomislila na tebe. Na nas. Na ono što sam izgubila. Bojala sam. Što ako smo mislili samo da smo pronašli jedno drugog, a onda se čudom okolnosti izgubili? Ne bih se mogla pomiriti s time da te više nema. Prirasao si mi srcu na jedan poseban način. Znam da je nemoguće vratiti vrijeme i znam da je nemoguće zalijepiti razbijeno srce. Da je teško izbrisati bolne krikove, krv koja je tekla. Ali, ipak, molim te da me saslušaš ponovno. Svatko zaslužuje novi šansu. Zašto bi ju sada izgubili kada je ponovno pružena. Kada dobiješ ovaj e-mail molim te javi mi se. Hvala ti. Volim te. Nedostaješ mi. Tvoja Princeza.“
Oke, gotovo je, gramatičke greške su popravljene. SEND!
„VAŠA PORUKA NIJE POSLANA!“
Cijeli svijet se opet rušio. Izbrisao me iz svog života, baš kao što sam i ja njega onda kada me on želio natrag. Ušla sam u svoje odaje, pustila muziku i jednostavno uživala. U suzama i boli. Tko zna kada ću se ikada više zaljubiti, kada ću ikada više otvoriti svoje srce nekome. Bila sam zatočenik ljubavi. Zatočenik koji je želio ugledati svijetlo dana.
...Usnula je u san iz kojeg se nije željela probuditi. Voljela je, a ta ljubav joj nije bila uzvračena...
Osjećala sam novu nadu. Kao da mi je netko pokušavao udahnuti novi život. Shvatila sam, potonula sam na dno. Nisam osjećala tijelo, prostor niti vrijeme. Mrtva sam!!! Pokušavala sam panično doticati stvari, nisam mogla. Što se događalo?? Gdje sam?? ...
Odjednom, ispred mene vrata. Pisalo je moje ime. Valjda sam trebala uči unutra.
Kao da sam ušla u neki vremeplov. Vračao me unatrag. Vidjela sam sebe i skrenula sa puta. Bila sam tako utučena, slomljena. Jedva sam davala znakove života. Što mi se dogodilo?
Jesam li uistinu postala zatočenik same sebe?
... Umirujućim korakom prolazila je nepoznatim putevima, tražeći odgovre na nepostavljena pitanja. Na njezinom licu više nije bilo osmjeha. Njeno srce je ispunjavala tuga. Umirala je, a nitko joj nije mogao pomoći...
Pa eto... I ja sam dočela novi početak.
Odlučila sam to jer jednostavno onaj prijašnji blog mi je zadavao samo bolne udarce što se tiće sjećanja i svega ostalog. Početak je uvijek ona sjetlija strana života. Najvažnije je krenuti. Zar ne?
Nadam se da ću uskoro nać vremena za jedan postić...
Uglavnom... Oni koji me do sada prvi put susreću - ja sam jedna veoma osjećajna osoba koju život baš i nije mazio i pazio... Kada pišem neke tekstove - nikada ne pišem imena osoba o kojima se radi... Likovi su obično izmišljeni, ali vrlo povezani sa stvarnim osobama...
Osobe koje misle vrijeđat ili napadat me zbog nekih stavova koje ću iznosit mogu stisnuti X i napustiti stranicu.
Hvala svima...
Sretno mi bilo. :DD
