|
|
| < | travanj, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove. Volio sam je, a katkada - i ona je mene voljela." Pablo Neruda, Ljubavna pjesma
Blog.hr
Blog servis
moj prijašnji blog
Probudila sam se. Dan je započeo kao i svaki drugi. Kukanje zbog odlaska u školu...
Upalila sam računalo.
„Ej Delilah!“ – javila se Lori na msn-u.
„Hej!“ – odgovorila sam joj.
Pričale smo o ljubavi. Znala sam da ju nešto muči, nije bila onakva kakva je inače. Bila je zaljubljena, ali čini mi se da ju je ta ljubav nekako previše umarala.
Tražila me da pokušam popričati s njime, mislila je da ću ja moći nešto promjeniti. Dakako, prihvatila sam to i pokušala pomoći. Ipak, bila mi je prijateljica.
On je bio nešto što se riječima nije moglo opisati. Bio je jedan od onih čije su riječi duboko prodirale u srce i dušu. Znala sam da ju voli, vidjelo se na njemu.
Uistinu sam htjela da uspiju, stvarno sam se trudila, pokušavala sam ih „spasiti“. Sve bih dala da sam imala nekoga kao što je Lori imala njega.
Dani su prolazili, a ja sam bila više naklonjena njegovoj strani. Dan mi ne bi bio ispunjen ako ne bi provela barem nekoliko sati dopisivajući se s njime. Nikada nisam srela nekoga kao što je bio on.
Jedno jutro dočekala me poruka od Lori na msn-u:
„Gotovo je! Ne mogu više, prekinuli smo!“.
Na trenutak sam se osjećala kao najsretnija osoba na cijelom svijetu, a onda su počeli navirati osjećaji krivnje. Lori je tražila da joj pomognem, a ja sam stala na njegovu stranu.
Bilo je teško slušati ružne i pogrdne riječi o njemu iako ga još nisam pretjerano poznavala, ali vjerovala sam mu. Znao je uvjeriti, to mu je bila specijalnost.
No, jednog dana, poruka od Lori je promjenila moju sliku o njemu.
„Ona je odvratna! Još s tom mrljom na licu. Fuj!!“ – bile su to njegove riječi upučene meni.
Boljele su, o da... Jako su boljele! Bio je to površan gad! Mislio je samo na sebe i nitko drugi mu nije bio bitan. Kako sam uopće mogla vjerovati takvoj osobi?!
Iako je govorio da nije tako mislio, nisam mu mogla vjerovati da je tako, bol je bila jača od želje za oproštajem. Ali, naravno, znao je dobro uvjeravati pa sam mu dakako oprostila.
Nitko nije mogao shvatiti zašto sam tako lako prešla preko svega toga, ali nešto između grudi mi je davalo snage za taj čin...
Silno sam ga željela upoznati. Otkako je Igor otišao, nisam imala nikoga s kime bi mogla pričati o bilokojoj temi...
Nakon dugo vremena konačno mi se ukazala prilika. Bio je vrući, ljetni dan, 16.07.2008. godine, sasvim slučajno smo se nalazili u istom djelu grada. Bilo me strah, nekontrolirano sam pričala. A onda sam ga ugledala. Bio je u svom svijetu. Sk8ao je. Bio je savršen.
Počeo se približavati.
„Bok! Ja sam _____!“ – rekao je samouvjereno, pružio mi ruku i pogledao me svojim dubokim, smeđim očima koje su se nadzirale iza kose koja mu je padala preko lica.
Pružila sam mu ruku i osmjehnula sam se. Nastavio je raditi ono isto što je radio i prije nego što sam došla, a ja sam ga samo i dalje promatrala.
Nakon nekog vremena odlučila sam jednostavno otići jer nisam imala razloga ostati kada se ponašao kao da ne postojim. Osjećala sam se jadno.
Krenula sam negdje drugdje. Dobri stari rock i lagani korak prekinuo je snažan dodir.
„Ej, sorry kaj sam bio šutnjiv, al' tvoje frendice mi nisu bile simpatične...“ – promrmljao je.
„Ma, sve je oke. Nema veze.“ – odvratila sam, iako mi nije bilo svejedno.
„Kol'ko je sati?“
„Prošlo je 22.30.“
„Šajze, žurim! Bok!“
Nisam ni stigla progovoriti već je bio stotinjak metara od mene. Nesigurnim korakom nastavila sam hodati kroz mrak. Mnogo sam razmišljala o njemu. Zašto sam ga uopće išla upoznati?
S vremenom smo počeli više komunicirati, češće smo se viđali. Imali smo mnogo zajedničkih tema. Dijelili smo sretne i manje sretne trenutke. Svađali se, pa mirili. Učio me o životu, a ja sam svako njegovo „predavanje“ pozorno slušala.
Volio je pričati o glazbi i o gitarama. Ja sam voljela gitare. Sviđao mi se zvuk koji su proizvodile.
Mislila sam da je svirati gitaru lako, barem se to tako činilo. Primiš gitaru, drndaš po žicama i postaneš gitarist. Zato sam i nabavila jednu. Svirala sam, tj. pokušavala sam, a on me podupirao i učio. To nas je povezalo još više.
Trudio se predočiti mi sliku o gitari, naučiti me... Bio je užitak ležati na mekanom krevetu i uživati u tim zvucima.
Za njega je glazba bila nešto u čemu sam mogla otkriti njegovo raspoloženje, njegove osjećaje. Znao je sve o njoj, kako ju cijeniti i prenositi na druge. Bio je umjetnik!
Vrijeme je sve više odmicalo, sve više smo se poznavali. Povremeno smo se znali posvađati, iako se to i ne može nazivati svađom... Bilo je ugodno provoditi vrijeme u njegovom društvu. Uvijek je pričao o nečem novom, nikada se nije ponavljao.
Kada mi je bilo teško, kada sam bila na rubu ponora, on je uvijek bio tu da me „prevede“ preko ceste. Bio je prijatelj kojeg bi netko mogao samo poželjeti. Bio je onaj koji je uvijek pružio utjehu svojim zagrljajem, svojim pogledom, osmijehom, svojim smiješnim izrekama i suvislim rečenicama.
ON me znao nasmijati!
Imao je duboke, kestenjaste oči u kojima sam tražila snagu za svaki novi dan. Sam pogled u njegove oči vodio me dalekim hodnicima u kojima se nisam bojala ovog svijeta. Voljela sam ga. Oh, da – jesam!
Skoro nikada nije pokazivao osjećaje, kako je volio govoriti: „I lignja na roštilju pokazuje više osjećaja od mene!“.
Njega si jednostavno trebao shvatiti. Nije bio osoba koja je govorila što ga mući, nikada nije bio tužan, zapravo – on to nikada nije pokazivao. Sve što sam naučila o njegovom raspoloženju bilo je preko pjesama, tj. linkova pjesama koje mi je slao.
Naši razgovori nikada, ali baš nikada nisu imali nikakvog smisla. Čak ih ni mi nismo razumijeli, ali bilo nam je zabavno. Pričali smo o nečemu, a zapravo o ničemu.
Oduvijek sam željela dotaknuti njegove usne, ali se nikada nisam usudila. Svaki put kada bi se ukazala prilika jednostavno sam odustala. Bio je netko tko je bio nedostižan.
Uvijek je imao nekoga uz sebe, nikada nije bio sam.
I ja sam imala nekoga tko je tada bio uz mene, ali nisam bila sretna. Nedostajao mi je iako sam svakog dana bila pored njega...
Bio je još jedan dan u nizu. Veljača je tek krenula. Taj dan je trebao doći kod mene. Nikada nisam bila sretnija kada sam ga ugledala.
Pričali smo o svemu. Igrao se s mojim psom. Smijao se. A onda, odjednom nešto što je promjenilo možda večinu onoga što slijedi.
„Gdje ti je gitara???“ – pitao me onako usput.
Pohitala sam prema sobi kako bih ju pokušala sakriti, ali bezuspješno, već je bio iza mene.
Nisam imala sreće. Sjedio je na krevet, smješkao se i svirao.
„Ovo je gore nego da sviram po šagetama!“
Nasmješila sam se i odmahnula glavom. Odložio je gitaru i počeo pričati kako ju treba uštimati.
U tim trenucima razmišljala sam samo o jednoj stvari...
Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Mislima su mi strujale razne odluke. Konačna je bila donesena.
Moje ruke pronašle su se oko njegovog vrata, to je trebao biti samo prijateljski zagrljaj... Trebao je biti.
Poljubila sam ga. Nježno sam dotaknula njegove usne. Bile su veoma meke i tople. Prekrasan trenutak zbog kojeg sam željela da svijet stane. Pao mi je kamen sa srca, a onda je nastupio osjećaj krivnje. Nisam smjela to napraviti! Ne, nisam!
Ostala sam u šoku.
Jedina riječ koja se čula od njega bila je: „Dobrooo.“
Izašao je van iz sobe. Jednostavno sam znala što slijedi. Znala sam da više nikada neće biti kao prije. Zašto? Zašto sam to napravila?
Sjela sam na krevet i gledala nigdje, osjećala sam se prazno.
Na odlasku me nije niti pogledao.
Cijela noć je protekla u tišini. U razmišljanju. Što i kako dalje?
Sljedeći dan sam ga opet vidjela. Ponašao se nomalno. Pričali smo kao da se ništa nije dogodilo.
Na odlasku sam ga opet poljubila i tako svaki dan iznova...
Jednu večer odveo me na jedno mjesto. Prvi put sam bila tamo. Odmah mi se svidjelo. Bilo je uistinu prekrasno. Prekrasan paviljnon. Bila je to zimska, hladna noć. Pričali smo. Pogledavali se. Oko nas je bio samo mrkli mrak i tišina. Kroz grane se nadzirao mjesec i nekoliko velikih zvjezdica. Odjednom, oboje smo ušutili. Pogledi su nam se sreli... Njegove oči, njegov duboki pogled... I moj osmijeh. Dodiri. Približavanje. I poljubac. Strastven. I opet njegovi dodiri. Uzdasi. Njegov dah na mome vratu. Uživala sam. Srce mi je kucalo kao da nikada nisam osjetila nečiji dah na svome tijelu. Nisam htjela da prestane.
Gledala sam ga u oči. Taj njegov pogled u meni je palio svaku iskru. Da je barem ta noć mogla trajati cijelu vječnost...
Napokon sam bila sretna.
Jeste li ikada uživali u svakom danu? Ja jesam!
Uživala sam jer sam svakodnevno ljubila njegove usne. Uživala sam jer sam svakodnevno osjećala njegov topli dah na svome vratu. Uživala sam jer su se njegove hladne ruke zavlačile ispod moje majice i nježno me dodirivale. Uživala sam jer je pružao najčvršći zagrljaj. Oh, da... Uživala sam!
Nikada nisam požalila za ijedan trenutak proveden s njime.
Nikada nisam slutila da će doći dan kada ću mu morati reći – zbogom!
Voljela sam ljubiti njegove usne, osjećati njegove zagrljaje, lutati njegovim pogledom.
Posljednjeg dana moje sreće bilo je sve savršeno. Na rastanku sam ga poljubila, zagrlila i krenula kući. Čekala sam da prođe vikend kako bih ga opet mogla vidjeti. Ali, taj vikend je bio očito onaj dan koji nisam željela dočekati.
Bio je to hladni dan veljače. Vani je puhao sjeverni vjetar.
Pojavio se na msn-u s važnom obavijesti.
Mislila sam da je sve to dio neke njegove šale, a onda sam shvatila da zapravo to stvarno i misli.
Bila sam mislima na rubu ponora, da sam barem mogla skočiti. Bol bi bila manja.
Dolazile su mi poruke s opravdanjima da on i ja više nemamo smisla. Da je najbolje da sve ovo što se događalo završi.
U meni se samo nakupljala tuga, nisam željela vjerovati u to. Željela sam čuti te riječi iz njegovih usta. Željela sam da je sve to samo jedna noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi.
Baš kao i što sam rekla, bio je to hladan dan. Otišla sam čuti istinu. Probuditi se iz noćne more.
Čekala sam, a kroz tijelo su me probadali hladni naleti vjetra.
Dolazio je do mene i odjednom stao. Nije me ni zagrlio. Samo je šutke gledao u pod. U mislima su mi prolazile riječi pjesme – Don't speak – No Doubt.
You and me,
We used to be together…
Everyday together – always!
I really feel
That I'm losing my best friend…
I can't believe
This could be the end.
It looks as though you're letting go,
And if it's real
Well I don't want to know…
Počeo je pričati, iznositi razloge, a ja sam pokušavala suzdržati suze.
Nisam uspjela. Slomilo me sve to.
Pokušavala sam mu reći da nemora biti tako, jer... On i ja smo uvijek bili borci, uvijek smo izašli iz svake bitke kao pobjednici. Uvijek smo preskakali i one najviše prepreke, uvijek zajedno. Zar je zbilja došao trenutak kada mu moram reći zbogom? Držala sam ga za ruku, a on kao da je gledao kroz mene. Kao da nije vidio nijednu moju suzu. Nijednu...
Poljubila sam ga posljednji put. Posljednji put je svijet bio nešto najljepše što mi se moglo dogoditi... A onda, jednostavno sam se odmaknula, pustila sam njegovu ruku, jedino što me još vezalo za njega i u suzama otrčala što dalje.
Bježala sam. Noge su mi se tresle. Imala sam osjećaj kao da svakim korakom tonem sve dublje. Gurala sam svakoga tko mi se našao na putu, a onda sam jednostavno pokleknula. Gledala sam u nebo i tražila odgovor. Zašto??
Ljudi su mi prilazili i pokušali me pitati treba li mi kakva pomoć, treba li nekoga pozvati.
Nisam mogla progovoriti niti jednu jedinu riječ. Glas mi je podrhtavao. Suze su samo tekle. Tresla sam se.
Stigla sam na jedno mjesto. Svi gubitnici traže utjehu u alkoholu, pa tako sam i ja.
Ispijala sam čašu za čašom. Odbacivala sam svaki pokušaj da mi se pomogne. Nitko mi nije smio prići. Nitko mi nije mogao pomoći.
Nesigurnim korakom vraćala sam se kući.
Niz lice su tekle crne suze. Ušla sam u svoje odaje. U svoje carstvo tuge. Bacala sam sve što je ikada imalo veze s njime. A onda sam ugledala našu jedinu zajedničku sliku. Ispod nje je pisalo – UVIJEK I ZAUVIJEK!
Primila sam ju u ruke i s nevjericom gledala, a onda sam uzela upaljač i zapalila ju.
Gorila je, baš kao što je izgaralo moje srce. Polako je nestajala, svaka uspomena, svako lijepo sjećanje...
Sjela sam na prozor i gledala u prazninu. Govorila sam sama sebi da je sve to ružan san, da ću se uskoro probuditi i shvatiti da je sve to bila samo još jedna noćna mora u nizu.
Tu večer nestao je dio mene. Jednostavno je sve bilo crno. Bez nade. Bez ičega. Nadala sam se da će jutro biti pametnije od večeri.
Legla sam na pod i gledala u jednu točku. Jecala. Dozivala njegovo ime. A zatim sam usnula.
Probudila me zraka sunca. Nisam mogla ustati. Trebao mi je oslonac, trebao mi je netko tko bi me podignuo. Skretnica života odbacila me na drugu stranu, daleko od njega.
Svaki korak koji bih napravila bio je prema natrag, nisam imala snage ići naprijed.
Hodala sam po gradu kao da mi je netko izvadio srce i ukrao dušu. Skrivala sam svoje lice od drugih ne bi li vidjeli moje suze koje su iz dana u dan i dalje tekle. Nekoliko dana nisam progovorila nijednu riječ. Samo bih gledala u jednu točku. Nisam imala snage ni obrisati suze. Toliko me boljelo.
Nedostajao mi je, ali valjda je moralo biti tako. Po prvi puta od kako sam ga poznavala nisam se vratila. Ovaj put sam znala da moram nastaviti bez njega.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Uspjela sam preživjeti onaj najteži period u životu. Period koji mi je na kocku stavio sve što sam voljela. Bilo je teško biti sam, biti okružen nepoznatim ljudima koji nisu znali ništa o tebi. Bilo je teško biti zatvoren unutar četiri zida, ne slušati glazbu, ne uživati u njoj. Preživjela sam. Povratak u stvarni život bio je težak.
Mnogi su mi pokušali pomoći, pokušali su biti potpora. Ali, nitko nije bio kao što je bio on. Nitko nije znao kako me nasmijati, nitko nije znao ono što želim čuti.
Nitko nije znao pričati sa mnom o nečemu, a zapravo o ničemu. Nitko nije znao poslati mi link pjesme s Youtuba. Nitko mi nije znao reći da je nešto loše i da to prestanem raditi. Nitko nije znao način na koji da mi to kaže. Nitko osim njega.
Dani su naprosto odmicali. Praktički sam već i zaboravila na njega.
Povremeno bih ga znala susresti. Sudbina nije željela da ga zaboravim, ali... Prošao bi pored mene kao pored stranca. Znala sam zastati i okrenuti se, nadajući se da će shvatiti pokraj koga je prošao, ali znala sam da je on uvijek u svom filmu i da ga ne zanima što je oko njega.
Vidjela sam ga još nekoliko puta nakon toga, bio je sretan. Nisam mu nedostajala. A onda kao da je postao stranac. Od toga dana prošlo je mnogo, mnogo vremena. Gotovo godina dana. Bol u srcu postajala je sve slabija. Pomirila sam se sa činjenicom da moraš pustiti onoga koga voliš kako bi on bio sretan.
Okrenula sam jednu novu stranicu. Čisti list papira. Sve što je bilo iza mene ostalo je uprljano crnim suzama. Zatvorila sam svako mračno poglavlje knjige. Okrenula sam se na neku svjetliju stranu. Počela sam pisati. Stavljati sve čega se sjećam na papir i od toga napraviti jednu divnu uspomenu...
Sigurno se pitate zašto sam ovo napisala? Što me potaknulo?
Odgovori mogu biti veoma jednostavni ili veoma komplicirani kao što je za mene komplicirano sviranje gitare. Ali, ako voliš zvuk tog divnog instrumenta onda ćeš shvatiti zašto... Ili bar pokušaj.
Onaj jednostavan bi bio – VOLJELA SAM UMJETNIKA!
A onaj malo kompliciraniji...
Svaka pjesma ima svoje određene akorde. Svaka pjesma ima svoj određeni ritam. Možeš imati gitaru, ali što će ti ako ju ne znaš svirati? Možeš imati čak i uštimanu gitaru, savršeno dobrog zvuka, ali ako ne znaš kako stvoriti pjesmu, kako ćeš ju prenjeti na druge? Svaka gitara daje drugačiji zvuk. Jedna pjesma može različito zvučati ako je svirana na više različitih gitara. Ta jedna pjesma može te dotaknuti na više načina. I ako me sada razumijete što želim reći onda shvaćate zašto. Zato što... Svirala sam da bih mu pričala. Svirala sam da bih se sjetila svih trenutaka provedenih s njime, a sada odjednom moram početi svirati radi sebe. Ne želim! Svaki zvuk koji je proizvela moja gitara vratio bi me u prošlost. Pokazao bi mi da u mom srcu još uvijek postoji tračak nade. Zato sam i ostavila gitaru. Ostavila sam ju kako bih mogla zaboraviti prošlost. Nisam željela stvarati glazbu jer nije bilo nekoga s kime bih to mogla podijeliti. Nije bilo nekoga tko bi uzeo moju ruku, stavio određeni prst na određenu žicu u određeno polje i pomogao mi da „udarim“ određeni akord u određeno vrijeme. Nije bilo osobe koja me zaljubila u taj instument. Jednostavno mi je to nedostajalo kako bih upotpunila ono nešto da gitara proizvede opet onu divnu melodiju sretnog života.
