Postoje strahovi koje sami proizvodimo da bi nam poslužili kao opravdanje i izgovor. Tada sebe uspijevamo uvjeriti kako se bojimo onoga što zapravo ne želimo.
Ovo se ne događa na svjesnoj razini. Mi stvarno osjećamo strah. Strah može bit čak vrlo intenzivno doživljen, a ipak ostati nestavaran. I osjećaji mogu lagati, kao i sve ostalo. Postoje pravi i postoje prividni osjećaji. Oni osjećaji koji su stvarno to što izgledaju i oni koji prikrivaju nešto drugo. Najteže ih je međusobno razlikovati.
Zašto se pred sobom izgovaramo strahom?
Da bismo izbjegli osjećaj krivnje, jer ne činimo ono što nam izgleda da bi trebali.
Zato što smo sebi zabranili upravljanje prema hoću i neću. Zato što smo ih naučili zanemarivati, previđati.
Zato što smo izvorno hoću i neću zamijenili sustavom prinuda. Strah nam omogućava da te prinude izokrenemo, a da ih ne osporimo. Da se odupremo, a da istovremeno ne dovedemo u pitanje ono čemu se opiremo. Nije da nešto nećemo, nije da nam se nešto ne dopada, nije da u nešto ne vjerujemo, samo se plašimo. Inače bismo podlegli svim srcem.
Strah, koji smo stvorili kao opravdanje, omogućava nam da, ne narušavajući privid u kome živimo, ipak pokažemo nešto od svojih stvarnih osjećaja, iako prerušenih do neprepoznatljivosti. I istovremeno nas sprječava da ih otvoreno priznamo, bez prikrivanja prihvatimo.
Tako ostajemo zaglavljeni u jednom nemogućem kompromisu između "trebalo bi" i "ne želim", izbjegavajući da to uopće uočimo, a kamoli da razriješimo suprotnosti između kojih smo ukliješteni.
-Josip-
|