Slomljena Srca

Mržnja se ponekada može pokazivati smireno, ponekada prilično brutalno, ali vrlo često može biti duboko prikrivena, tako da je čovjek ni sam nije svjestan. Bilo u otvorenom, bilo u zakukuljenom obliku, mržnja je žilava i strasna koliko i ljubav. Zapravo, strasnija i žilavija, jer dublje ulazi pod kožu, u nekima čak dulje bukti i teže zgasne.

Ogromna je i razorna snaga mržnje. U to se svakodnevno uvjeravamo. Ona truje, pustoši i uništava živote, kako onih koji mrze tako i onih na kojima se iskaljuje bijes. Ma koliko bila štetna, mržnja se, naprotiv, ne može jednostavno odstraniti voljom kao nekom vrstom moralne intervencije.
Mržnju nećemo ubiti zapovijedima i zabranom. Osoba koja sebi zabrani mrziti će možda i uspjeti stanjiti svoju mržnju u slatke kolačiće, ali neće je se riješiti. Ona će nastaviti bijesniti u njoj bez obzira što osoba odbija priznati njeno postojanje.
Mržnja ima svoje uzroke i možemo je pobijediti tek kada se uzrocima ozbiljno pozabavimo.

Koga i zašto mrzimo?
Iz mržnje progovara strah. Mrzimo one kojih se bojimo, jer nas ugrožavaju ili bar vjerujemo da nas ugrožavaju, što nikako nije isto. Naše su procjene vrlo često nepouzdane i varljive. Vrlo rijetko procjenjujemo ljude na osnovu onog što stvarno jesu i stvarno čine, daleko češće na osnovu naših predosjećaja, očekivanja i zahtjeva. Lako možemo povjerovati da su nam neprijatelji oni koji nam niti nanose niti namjeravaju nanijeti ikakvo zlo.

Kada se osjetimo napadnutim, ugroženim, povrijeđenim, vrlo je važno da se zapitamo što je zapravo napadnuto, ugroženo, povrijeđeno – mi sami ili nestvarna, preuveličana predstava koju gajimo o sebi, svojoj vrijednosti i svom značaju. Najljuće mržnje po pravilu izazivaju povrjede ove druge vrste. To znači da se osjećamo ugroženim, napadnutim, teško povrijeđenim, jer drugi odbijaju podijeliti i priznati našu umišljenu predstavu o sebi samima. Na ugroženost zatim odgovaramo žestokom mržnjom.
Tako možemo proglasti neprijateljem i zamrziti nekoga tko je zapravo prema nama potpuno ravnodušan ili nas čak i ne primjećuje, i to baš zbog njegove ravnodušnosti koja ruši naše uvjerenje o osobnom značaju.
Ili možemo, što je vrlo čest slučaj, zamrziti nekoga zato što je u bilo kojem pogledu ispred nas jer u svojoj umišljenosti, ne možemo podnjeti da bilo tko u bilo čemu bude ispred nas.

Ali, okrutno možemo zamrziti i one koji previše sliče na ono što ne želimo biti, a ipak jesmo, na ono zbog čega sebe preziremo. Tako će, na primjer, mrziti „lijenčine“ onaj koji potajno prezire vlastitu nepriznatu lijenost, „nesposobnjakoviće“ onaj koji mrzi vlastitu nepriznatu nesposobnost, „glupane“ onaj koji zapravo prezire vlastite gluposti, „lopove“ onaj koji u drugima osuđuje vlastitu sklonost k iskorištavanju i krađi a „prevarante“ onaj koji i sam voli podvaliti. Ovde je riječ o klasičnom premiještanju, gdjee se mržnja prema sebi pokazuje prerušena kao mržnja prema drugima.

Što čovjek nemilosrdnije mrzi sebe, žešće će mrziti druge.

Što je prema sebi nerealniji, osjećat će se ugroženijim te će žešće zamrziti one za koje je umislio da ga napadaju.

-Josip-