Slomljena Srca

Stvorila je sebi sliku o idealnom muškarcu kakvog zaslužuje. Stvarni muškarci u njenom životu toj slici nisu bili ni do ramena. Doživljavala ih je kao privremene, kao siromašne i nedostojne zamjene kojima se, silom prilika, morala zadovoljiti dok se ne pojavi „onaj pravi“.

U veze nije ulazila punog srca i cijelim svojim bićem. Većim dijelom sebe se držala po strani. Njeno srce i biće su bili rezervirani za „onog pravog“ koji će jednog dana ući u njen život i osvijetliti ga zaslijepljujućom svjetlošću. Ostali su mogli dobiti tek dijeliće i mrvice. Zato je u njenim vezama bilo nečeg gorko razočaravajućeg i otužno ispraznog, kako za nju, tako i za one koji su sa njom bili. „Onog pravog“, međutim nikako da dočeka. Iz jednostavnog razloga što se skup takvih savršenstava na ovoj zemlji ne može naći.

Njezino ja, međutim, nije priznavalo ništa manje. Smatrala je sebe savršenstvom kome samo podjednako muško savršenstvo može u potpunosti odgovarati.

Slikom „onog pravog“ ponizila je stvarne muškarce, koje je njome mjerila. Ovom slikom bi, kao gumicom, brisala sve njihove vrijednosti i dobre osobine. To joj je osiguravalo da se u svakoj vezi i svakom odnosu osjeća nadmoćnom. Bila je iznad svih njih jer se nijedan nije mogao mjeriti sa princem na bijelom konju, kakvog je u svojoj mašti stvorila.

Žudnja za „onim pravim“ joj je također omogućavala da se osjeća nadmoćnom nad drugim, prizemnim ženama koje ostaju pri nesavršenim muškim stvorovima, ne tražeći ništa više.

Negdje u dubini duše je možda i znala da „onog pravog“ nema, niti ga može biti, ali ipak nije željela ga se odreći. Strahovala je da će poniziti samu sebe ukoliko snizi zahtjeve koje nje dostojan muškarac mora ispuniti.

Strahovala je da se odrekne osjećaja nadmoći. Bojala se da bi se, ukoliko to učini, lako mogla potčiniti, što bi joj bilo nepodnošljivo... I tako svaki dan, u krug..

-Josip-