Slomljena Srca

Ponekad nikako ne uspijevamo sebe natjerati da nešto uradimo. Tada sebe prekoravamo zbog lijenosti, nedostatka čvrstoće i volje, čime ne postižemo ništa, osim da se osjećamo loše.
Ili tražimo izgovore. Traganje za izgovorima može postati strast, pa i manija. Tada osoba najveći dio svog vremena i energije troši tražeći izgovore za ono što ne čini. Lov na izgovore je zavodljivo iskušenje jer je izgovore, čak i prividno opravdane, uvijek moguće naći. I to napretek njih. Ništa lakše nego zaključiti – sada ne mogu to uraditi zbog toga i toga. Stvarno ništa lakše. Ali od izgovora stvarne koristi ni za koga nema.

Ili se pretvaramo da smo zauzeti, premda to stvarno nismo. Bavimo se nekim sporednim i nevažnim stvarima kojima odjednom pridajemo značaj kakav ne zaslužuju i hitnost kakvu nemaju. Ili u nedogled odlažemo ono što treba učiniti. Čime stvarno ništa ne postižemo.

Ponekad se zaklinjemo da ćemo se popraviti i okrenuti drugi list. To obično vežemo za određeni prijelomni datum. Kažemo – sve ćemo promijeniti, počevši od tad i tad. Od toga, po pravilu, ne bude ništa.

Lijenost nije neka mana koja se da popraviti svjesnom odlukom. Ono što smatramo lijenošću je oblik izbjegavanja. Izbjegavamo uraditi ono čemu se iznutra opiremo, a da to zapravo ne znamo. Sebe ne možemo natjerati da uradimo stvari prema kojima osjećamo neki nesvjesni ili mutni, teško odrediv otpor.

Čemu se to opiremo? Šta izbjegavamo?
Izbjegavamo ono što nas plaši, iako sebi često odbijamo priznati svoj strah. Ljude prožimaju raznovrsni strahovi i za svakog je vrlo važno da ih upozna, jer su oni bitan dio njegovog bića. Okrećući poznatu poslovicu, mogli bismo čak reći "kaži mi čega se bojiš, pa ću ti reći tko si". Onda kada ne uspijevamo sebe natjerati da nešto uradimo, zapitajmo se, nije li u pitanju nešto čega se bojimo i zašto nas to plaši. U puno slučajeva ćemo otkriti da se u osnovi bojimo suočavanja sa stvarnošću.

Izbjegavamo i ono što nas zapravo vrijeđa, ponižava, a da toga nismo svjesni. Netko će se, recimo, osjetiti uvrijeđenim i poniženim kada je prisiljen čekati u redu, jer ne podnosi da je jedan od mnogih, i izbjegavati sve one brojne poslove koji se bez čekanja ne mogu završiti. Ili će netko razviti otpor prema učenju, bilo to na poslu, fakultetu ili školi, zato što nužnost učenja ugrožava uvjerenje u vlastito sveznanje.

Uvrjeđenost i poniženje se ne moraju uvijek doživjeti neposredno. One se mogu javiti i u prerušenom obliku kao neka nejasna potištenost.
Lijenost može biti i oblik pasivnog bunta. Tada, zapravo, odbijamo uraditi ono što doživljavamo kao nametnuto, ali čemu se, iz različitih razloga, ne usuđujemo otvoreno suprotstaviti. Ne osporavamo otvoreno ono što se od nas traži, ali svoj, ponekad duboko potisnuti prkos izražavamo kroz nerad, zavlačenje, odugovlačenje, razvlačenje.

Naš unutarnji otpor ponekada može biti i pozitivan. Možda ponekad pokušavamo sebe natjerati da uradimo ono što zapravo ne želimo, što se suočava sa našim sklonostima, uvjerenjima ili interesima.

Umjesto da sebe osuđujemo kao lijenčine, radije se poigrajmo svojim izbjegavanjima i pokušajmo prepoznati svoj otpor kako bismo ga nadživjeli. Ili ga shvatili kao opomenu koju valja poslušati...

-Josip-