The Last Broadcast

Tabloidsko piščevanje

Neki se tiskaju u sredstvima javnog prijevoza. Neki tiskaju. Štampaju. U tisuće primjeraka. Stotine. Maste se od štamparske tinte. Neki idu na tribine. Sa tribina trabunjaju o budućnosti, žudnosti, mudosti, umjetnosti. Rukuju se, tapšaju po ramenima. Dopiru do publike motkom, motikom, ponekad čak i piščevom domišljatošću. Klinom se kinje da dođu do slatke dinje. Ili čega već. To je dobro, to je piščevski, da se piščuje.

Ovopotpisana se pak pojavljuje u otočkim tabloidima. Dobro, tabloidu. Jednini. Ali i te kakvom tabloidu! Pojavljuje se u uvećanom posteru u boji koji čitatelji mogu zakeljit na zid. Iako, prosječni čitatelj ovog tabloida više ima afiniteta za keljenje treće stranice (za one neupućene u otočki tabloidizam, treća stranica The Suna sadrži jednu žensku jedinku od po 18 godina, cirka, može blond, a može i brineta, sa nagim poprsjem koje čovjeka mami i priziva da namaže puter i marmeladu na kruh). Od nekuda se mora početi. Počeci početaka počinju početnički. Dakle, prošli utorak mogli ste me nakeljit, zakeljit, pokeljit, ukiselit, umotat 10 deka safalade u moj lik i djelo. Jest da se pojavljujem slikom 2 sa 2 (milimetra) na dnu stranice, ali nemojmo tražiti dlake u i na sisama, pobogu! U sklopu škockih izumitelja pojavljuje se i ova jedinka jedina. Ona koja je u znanost/tehnologiju odjeljak drzavnog muzeja upala ko padobranac-tehničar ne znajući desnog od lijevog vijka i matice, a sada uredjuje datume rođenja/umiranja/ženidbe/udaje znanstveničke. A za umjetnost u sitnim jutarnjim satima radi još samo u ilegali vlastite glave.

Štono htjedoh reć: čestitam samoj sebi na književno-tabloidno-vizuelnoj promociji u škockom tabloidu zvanom Biblioteka Sunce, škocko izdanje

Za kraj obratiti posebnu pažnju na Fabienne. Te tuten.

U slijedećem izdanju: uspjesi i promašaji u ovoj godini. Slušajte me i dalje na valovima radiJa Gazimetar.