The Last Broadcast

Gubljenje i gubavljenje vremena

Kao prvo: hvalite bozanstvima bozanskim stono imadete kompaniju zvanu rvacki telekom. Jerbo ovi ovdje telekomunikalci su maksimalci. Po nekompetentnosti i majmunarijama i sveopcem kaosu kojeg siju, kopaju i oru. Nitko nista ne zna, nitko nista ne cuje, nitko nista ne vidi. Pa se polako, ali sigurno, pretvaram u Kafkinog Josefa K. Tako da i dalje samoj sebi pokusavam odgrist rep.

Kao drugo: gubim se i vrludam po bespucima muzejskih hodnika. Uspjela sam se pogubit i u skoro-pa-zakljucanom-zatvorenom muzeju, sa pogasenim svjetlima, slagavsi portiru da znam ja di trebam poci. Nimalo ugodan osjecaj kad se u polumraku ogromnog atrija nadjes oci u oci sa prepariranim pticurinama, kitovima, sovama i ostalim ne-zivim zivljem. Po lojtri gor, po lojtri dol, do izlaza jedva da uprtih prstom. Dok mi se krv momentalno ledila u zilama ona zivad, mislis, sad ce se probudit i raskasapit me svojim kljunovima (kljunima? kljovama?). Nikog da ti pomogne bas kad ti zatreba!

Takodjer stepenisem gore-dolje-lijevo-desno-u nebesa-u pakao. Jer me strah koristiti lift. Jer je lift onaj od onih sto treba pootvarat/pozatvarat 'iljaduijedna vrata, sa resetkama ko u zatvoru. Probah jednom. Pa se zapetljah do grla. Otvaraj-zatvaraj-povuci-potegni-lupetaj-treskaj vratima, a kad ono - nista. Ne mice se. Pa pobogu kakav je to nacin? Umjesto da skresem put na pola, petljam se stepenicama, hodnicima, spoticem se o cekice, letve, srafcigere, malere. I pokatkad ijopet pogubim. Jebo kilometre hodnika, tunela, katakombi i ostalih grobnica u obliku raznoraznih podrumskih celija u kojem vec stoljecima came umjetnine i cekaju mene ko princa na magarcu da ih spasim!

Kako sam totalno sofisticirano bice, takodjer uspjeh namocit vlastitu mi radnicku karticu (onu koju svakodnevno vjesam o vlastiti vrat da budem zapazena kao autoritativni clan muzejskog kolektiva) u kavu; i u juhu od tajlandskih zacina. Lancanom reakcijom takva mocidba (molim da se ovaj izraz uvrsti u rjecnik rijeci) izaziva prijenos kave/juhe na grudni kos, a pokatkad, za sto bolju eleganciju, i na kosu. Sofistikacija na visokom stupnju razvoja. Taman za impresionirat sefa/nove kolege.

Odoh sad opet ronit suze u vlastitu mi kafu nad nedostatkom telefonije i inih pomagala.