The Last Broadcast

Pa ti sad putuj ako ti se putovat da!

Dakle, moram nastojat ne radit slijedece stvari ako hocu ostati megasuperkul neraznervirana. A to su: nikad putovati avionima javnog prijevoza (oni privatni galfdzetstrimovi sasvim dolaze u obzir); nikada odsjedati u hotelima.

Sad ide red prolijevanja zuci. Avioni. Ovi javni. Stocnoklasni. Odnosno, citavo putesestvije priprema. Kao sto vec vrapci, golubovi, galebovi, morski psi i moruzgve znaju jos uvijek nam ovdje pune glavu sa teroristima, bla, bla, pa prema tome, neke restrikcije za rucnu prtljagu i dalje ostaju. Jedinoprenosivih genijalnih 100 ml tekucine i tako to. Pa se redovi lelujaju ko cegrtuse u pustinji. Te nije samo to. Nego moras skidat i cipele. Dodje mi da namjerno metnem carape koje su neoprane jedno 10 godina pa da onda vide ko ce im skidati cipele (i to jos ove, mislim, semteksa mos' u njih strpat koliko 'os!). Ne znam zasto mi to toliko ide na raznorazne unutarnje organe, ali zajapurim se ko zajapurena baba s placa kad to vidim. Pa skidaj jaknu (i to tanku jaknu ispod koje jedva da i moje sise prosvercam, a kamoli ista drugo). Te ovo. Te ono. I onda moram grist i glodat vlastiti jezik da ne puknem. Ne znam u kakvo cudoviste se to pretvorim, posto sam, zapravo, vrlo miroljubivo stvorenje. U principu, jel'. Ali na kraju tih svih pretraga spremna sam vlastitim ocnjacima zagrist u bilo koga.

Ovo gore je fini dodatak mojoj totalnoj nesposobnosti da putujem u stilu. Odnosno, da putujem lagano. Nego torbetina ova, ruksak onaj (majko mila, koliko kila moram vucarat sa sobom poradi 24-satnog izbivanja, bogamu poljubim??), vrecica ta, boca vode ta-i-ta. I sad ti koordiniraj sve to, ponesi sve sa sobom, nemoj zaboravit nista od toga. Pa se patent jedne od torbi ne moze otvorit. Pa kad se otvori iskupusari sve sto je unutra dok nadjes novcanik. Pa strpaj ono kupljeno sve nekako zbrda-zdola (izguzvah si citavu naslovnicu Pynchona, dakle, nehotice napravih citavu lepezu magarecih usesa na njoj). Pa onda nemogucnost zatvaranja torbe. A tlak raste eksponencijalno sa nervozom. Ne pomaze mi ni glasno pickaranje na materinjem jeziku. Posebna opsesija mi je otvaranje rucne prtljage i manijakalno provjeravanje da li mi je putovnica na mjestu. Svakih 30 sekundi. Uzas. Pa ako je slucajno ne napipam u prve 3 milisekunde momentalno pobenavim i dobijem zivcani slom divovskih razmjera.

Mrzim kad izgledam natovareno. Gledam naokolo sve te babetine ko i ja, sve nekako fino hodaju bez problema, sa sto pravim, sto krivim Louis Vuitton torbama, a ja nabadam sa ovom mojom i uvijek mi nesto smeta, uvijek mi se nesto nenadano otvori i istrusi na pod. Uvijek samu sebe zajebem. I proklinjem to sto nisam holivudska zvjezdetina pa da imam hrpu slugi koji trckaraju uz mene i nosaju mi sve sto pozeljet mogu. I jos da me hlade velikim listom vinove loze. A ja da se seretski i zlocudno smjeskam i namigujem obicnim smrtnicima seljacima okolo mene.

Nego jos dobijem par modrica uz sve to i jedva se sparkiram na sjedalo. Pa sad ti putuj. Ovo je bio let na domacoj relaciji. Jos je bolje kad je internacionalni. Ista srecica, samo poduplana.

A u hotelu me obavezno izbace iz takta tusevi i plahte/jorgani.............................

'Odo lec'.