The Last Broadcast

Staljinov slikovni dokumentarac

Ici se slikat za dokumente me uvijek toliko razveseli. Ovog puta tu rabotu odgadjah jedno mjesec dana. Jerbo sam spretna i okretna i izgubih si mjesecnu kartu za vlak veselja prije mjesec dana, ukljucujuci i onaj plasticni ovitak sa slikom. Ma, SVE! U jednom trenutku drzim ga u rukama, u drugom ga gubim, a da ni svjesna nisam. Ko osamucena mazga. Triput hura za mene!

Dakle, treba otic u one zaliboze kutijetine gdje ti nepoznati robotski glas utuvljuje u glavu kako trebas sjest, kako zatreptat, kako napucit usne, kako se naculit na stolicu. Sve u svemu, radije bih da se kupam gola ko Stroukova mater nego da ispucam 3 i po' funata na 4 identicna primjerka horora. A buduci da u jednoj takovoj kabini ne bijah, ima brat-bratu, jedno 10-ak godina, ufatila me blaga panika. S razlogom. Docim povukoh onaj majusni zastoric koji te kao treba zastitit od radoznalih pogleda zlobnih prolaznika, javio se onaj automatski glas. Sjedi tu. Namjesti sjedalo. Nemoj buljit nego milo gledaj. Opusti se (ma nemoj, to si reci svojoj jetrvi). Ako ste zadovoljni, pritisnite zelenu tipku (koju groznicavo pipah samo zato da me sto prije rijesi agonije). Nisam ni htjela vidit sto je ispalo. Slutila sam da nije bilo dobro. Nikako.

Melodramaticno pokrih vidno polje sa sakom. Te bez da pogledah remek-djelo odnesnoh ga na salter i reko' ovom sluzbeniku nek mi laminira jos jednu. I to brzo. Najbrze sto moze.

Ali crv mi ne dase mira. Moradoh pogledat sliku i priliku si. Ne da se zabezeknuh nego se ZABEZEKNUH. Jesam to ja? Sta je ovo? Ispijena babushka iz sovjestkosojuskog sovhoza iz doba Josifa Visarionovicha Staljina, cirka 1927., negdje u Sibiru. Netom izasla iz sabirnog sibirskog logora prisilnog rada. Jos mi samo fali poluprazna flasa etanol-vodke kako balansira na mojoj glavi. Ko fol je trebala bit kolor fotografija. U boji, da se rvacki izrazim. Ali sovjetsku revolucionarnu atmosferu slici je dodala i neka neodredjena boja blatnosmedje u svim mogucim tonovima. Da jos vise docara atmosferu babuskare u smedjoj radnoj kuti. Osjecah kako me nesto ugrizlo u desnoj pretklijetki srca. Momentalno zateturah naprijed-natrag, jucer-danas-sutra.

A u sebi vrisnuh od uzasa. Strpah preostale 3 slike duboko u ladicu - ne dao bog da ih ikad vise nadjem. U odnosu na ove sad najnovije slike, ona sto je imam u putovnici je mila majka. Ljepotica nadnaravna. Ona u osobnoj isto tako. Jos ljepsa. I nadasve prirodnija. No, ova sad ih shisha sve u dvadeset. Regresiram. Slijedeci put kad se idem slikat za prelijepe dokumente (po mogucnosti kad ce mi se cefnut vadit rvacku putovnicu) valjda cu dogurat do Gorgone (ili tu negdje). Po mogucnosti u tehnikoloru. Jedva cekam!