The Last Broadcast

Novogodišnje zagrebačke pustolovine jedne guske

Da riješimo dilemu iz naslova: u zadnjih par dana guska je jedini opis koji mi najbolje pristaje.

A sad: spomene li mi itko još jednom riječi doček, nova, godina i slavlje (bilo kojim redosljedom) zviznut ću ga svom snagom posred prepona (bilo muških, bilo ženskih), a nakon zavjžnjavanja morat će da sjedi sa mnom i odgleda jedno 50-ak epizoda “Običnih ljudi”, pri tom držeći me za ruku. Pa da vidiš onda boli!

Čekala me (a bome i dočekala) noć žena i kineskih restorana. Jegermajstera i crnog vina. I još više crnog vina. Zamišljenog piljenja (doslovce, ali i figurativno) sa moje strane i melodramatičnog uzdihivanja. Jerbo većina nas imade suznu priču o pojedinačnim brodolomnim muškar(a)činama. Grijanja guzice u prastaroj i izgrafitiranoj četrnajstici (sjećanja na srednju školu i strašenja nevinih ljudi crnim pelerinama po Schlosserovim stubama). Dizanja hlačnica da prisutnim ženama kojima bijah okružena pokažem kako ne nosim štrample nego crne dokoljenke sa šljaštećim srcima sa strane (dakle, bijah čisti seks na nogama). Ali da ne zaboravimo i intelektualno obojani dio programa: učimo makedonski sa Xiolom. Prva riječ u vokabularu: dupka (rupa, op. a.) koje se slavodobitno sjetih. Besplatno (a može i za sitne pare) radim kvalitetno loše prijevode sa/na makedonski. Učili su me i novorvacki: riječ za hardware – očvrsnjenje ili tako nešto. Očajnički pokušavah ne zamislit ikakve božemiprosti seksualne konotacije. Slabo mi je išlo.

Zatim je uslijedio dosta tužni i dirljivi dio čitave pustolovine par žena i jedne guske: ponoć nas je zatekla iskakujući sa tramvaja na stanicu na metropolskoj rivijeri (a nije Bundek). Nikada još nisam tako dočekala neki događaj. Petarde i ostala pirotehnička sredstva zujala su oko nas, ali partizanski se opirasmo svakom predavanju i predaji. Ipak, rezultanta tog herojskog podhvata bijaše krš i lom jednog lakta (ne mog) i pravac Traumatologija.

Okrnjeni za jednog člana četa se učahurila u jednom od stanova te nastavila sa aktivnošću koja nam je sa lakoćom išla: trabunjanju. I dokusurivanju preostalog crnog vina. Ne znam zašto, ali osjećah se kao guska među ženama. Svako malo bih se sjetila na razloge poradi čega 2006. u mislima sustavno i nemilosrdno sasjekoh na sastavne djelove. Zapravo, ne sve, nego samo onu šesticu na kraju. Zamišljah kako je iznakazujem te joj prvo param onaj trbuh. Pa vadim crijeva. Onda se obrušavam na gornji dio, glavu i stavljam je u usta, žvačem i onda vše ne znam što bi. Također zamišljah što bi bilo kad bi umjesto moje glave na ramenima imala, recimo, janjeću glavu? Ili teleću? A tek pseću… Možda bi se onda ta šestica bila zaljubila u mene, oženila me, izrodila mi sitnu dječicu i ne bih je onda nikad htjela iskasapit je? Čudne neke primisli i pomisli.

Skljokah se u postelju meku i pamučnu između 4 i po’ i 5. Sanak ne bijaše lagan. Još uvijek me morihu pitanja životinjskih glava na mojim plećima koje nikako ne mogah riješit. Sve neke varijable i parcijale (zvuči dobro i matematički) koje vise u zraku i nikako da mi legnu. Prebirem po natuknicama iz psihologije koje mi je Papić bio usadio u srednjoj školi. Ne ide mi baš.

Sva sreća da se sad piše 7 umjesto 6. Pa ispada da je sad to ko neka 2007. godina. Želja mi je da se zaredim. Pomno ću pratiti hoće li mi to i uspjeti.