The Last Broadcast

Cangrizava baba na putu do blazenog blesavluka

Priznanje broj 1: zbog Richard Ashcrofta bih u kazanu kuhala gulas. Samu sebe bih na gradele ispekla. Lopatom nosila ugljen i loz uljem potpaljivala peci. I svasta jos nesto. Iako je jedan od najpretenzioznijih i najpompoznijih covjekolikih jedinki ikad kreiranih. Pretenciozan rjecju, a bogami i muzikom. Alaj ga zna zbrljat i otic over the top, to je nevjerojatno. A tek sa tekstovima... Nekad se sama jezim ko da imam bodlje po plecima, a ne kraljeznicu koja se moze lako opipat ako se samo malko podvijem. Ko bi inace mogo inkorporirat Budu, Isusa i Alaha u jednom stihu zajedno? Samo Richardic moj mili i dragi, bog ga blagoslovio. Uostalom, covjek koji dijeli rodjendan sa mnom (ali ne i godinu, molit cu lijepo, ja sam mladja) po logickom defaultu ne moze i ne smije bit los, nego, naprotiv, divan, sjajan i bajan. Ko polubruseni dijamant. Ko ja. Da.

Ali sve mu je oprosteno posto je jednostavno najljepsi covjek koji je ikad na svijetu ovome nogama hodao. Dodje mi da mu stopala poljubim (a grozim se stopala, najruzniji su dio ljudske anatomije bez premca), a kamoli ista drugo. O ostalom ili ONIM ustima necu uopce ni razmisljat, odmah u meni probude gresnobludnu misao (mogu i misli, dakle, mnozina, svejedno) i osjecaje koji mi prosto (ukljucujuci i prosto kao nemoralno i kao skracenica od naprosto) stvaraju nelagodu.

I bijase koncerat. Gdje citavih 2 sata ne trepnuh okom da slucajno ne propustim koji djelicak prizora Richardove spodobe na pozornici. Reko', Xiola, ne trepci, ne disi, ne mici se, stoj ko ukopana Mara! I bijah ukopana Mara. Sa povremenim drecanjem i mrdanjem guzice. Tu i tamo. Zamisljah da mozda pozove sve iz publike koji su rodjeni na tajitaj datum pa da mu se pridruze na pozornici na caskanju. Mi odabrani, dabome! Je, da.

Keys to the World, Music is Power, A Song for the Lovers, Sonnet, New York (izgleda da dan danas nisi niko i nista ako nemas pjesmu o NYC - sta nije spjevo nesta o Wiganu otkuda i jest??), Science of Silence, bla, bla, nesto bezveze, sta ja znam, dosada, pozaboravljah, ovo, ovo, Bittersweet Symphony (kompletno sa sljastecom disko kuglom kao scenografijom) pa bis: Drugs Don't Work (Isuse, najdosadnija pjesma ikad, sorry), Check the Meaning (u pola pjesme covjek zaboravio rijeci, a stas', starkelja), neka uberdosada, History, Lucky Man, Break the Night With Colour. Kraj. Nema vise. Dovidjenja.