The Last Broadcast

Dzaba Xioli umjetnost kad...

Mislim da sam fulala profesiju. Zapravo, 100% sam fulala. Ono, mislim, nes’ ti umjetnosti: tko je ikada vidio kruva na stolu od umjetnosti? Mozda neki ubudjosani komad kruva. Zaliboze truda. Kad mogah mirne duse prijeci u vode tzv. kompanija koje se specijaliziraju za preispitivanje radne snage. I nemilice mlatit pare. Iliti drugim rijecima, proslli tjedan imadosmo tzv. away day. Naslov dana je bio Taking the Team Forward. Nes' ti napredka u firmi. To su dani spontane srece, zadovoljstva i izljeva ljubavi prema ostalim kolegama na poslu. Dobro, malo sam se zanijela: away day znaci da se svi skupa pokupite na neutralni teren i onda neka laprdava spodoba koja je naucila par fraza dodje i ispituje vas o timskom radu. Pa onda kao promatra svakog individualno pod lupom i donosi zakljucke da ti ipak nisi timac nego individualac. Dakle, nikad nisi spjevao ep o iscjeljiteljskim svevisnjim mocima vlastitog sefa (ili sefice)? Lose ti se pise, bogati. Poanta svega? Da se vidi kako funkcionirate kao sljaker. Jeste li samotnjak? Dovrsavate li uvijek sve zadnji cas? Jeste li "biljka" ili "dovrsivac"? Nisam se mogla skoncentrirati jerbo sam ocajnicki pokusavala ne atrofirati na licu mjesta. Dok je ova laprdala o raznoraznim platoima timskog rada intenzivno sam si proucavala narukvicu sa motivom brazilske zastave na desnoj mi ruci (vrijeme zaista brze prodje kad se zabuljite u takvo nesto). Onda mi je mozak malko preskocio na temu toga kako bi mi opet bilo dobro da si ponovo stavim nanosnicu u nos nakon stotinjak godina (oh, da, ja sam veteran sto se tice rupetina u nosu, a i mozgu, bogami; izgubih moju omiljenu prije par godina i bijah prelijena da si nabavim novu). Da bih na kraju dosla do zakljucka da se ne mogu odlucit izmedju Havane ili Marrakecha slijedece godine (ako je mogao Ernest u Havanu, te Anita & Keith u Maroko, sto ne bih i ja, pobogu?).

Damien Hirst