The Last Broadcast

Zlocin i kazna. I James Blunt

Sport. Vec od same rijeci se krizam i snebivam istovremeno. Prvo sto izbacim iz nedjeljnih i dnevnih novina je sportski dodatak. Onako, frknem bez pardona. Kad na teve u sklopu dnevnika pocnu laprdat o sportskim dogadjanjima, ma'nito gasim ili mijenjam program. Ili pocnem strikat. U razgovoru sa ljudima pod svaku cijenu pokusavam izbjeci tu temu. Zalomi li se slucajno, zujim, premijestam se s noge na nogu i svaka sekunda potrosena pricajuci o tome mi se cini kao muka krvava. Nikakve sportske manifestacije ne gledam. Dobro, priznajem, slabost mi je umjetnicko klizanje pa onda sa raznoraznim odabranim gejpederima razglabam na dugacko i nasiroko o tome. Da, umjetnicko klizanje JE sport. Formula 1 NIJE. I dobro, svake godine otpratim londonski maraton jerbo i ove godine gajim i revno okopavam iluziju da cu se prijaviti za maraton 2006 pa kome obojci, a kome jos peterostruki obojci (meni, naravno).

Tjelesni u skoli mi je bio muka krvava na kvadrat. Porcija glavinjanja po dvorani u krug zvana trcanje gdje bi mi svaki puta ispala slezena. Pa onda raznorazne takozvane drustvene igre tipa kosarka. Mislim, bijah treca otpozada po visini. Ko da izmedju hijena od po metar sedamdeset plus stavis vrtnog patuljka zivih boja. Katastrofa. Pa ko fol de stavi onu malu na gol da brani (rukomet). Drvena Marija. S time sto me jednom opaucise po oku s loptom. Ne vidjeh prst pred nosom 2 dana.

Prije neki dan se na poslu vodila takozvana konverzacija vezana uz sport. Kolega Sved i kolega Jamajkanac-po-porijeklu su se nasli mlatit praznu slamu: razlika izmedju poola i snookera (bilijard i jos neka vrsta kvazi-bilijarda). Nolgomet. Odbojka. Hokej na travi. Nakon svake nabrljezgane sportske teme iz mog kuta se cuo zvuk klik. KLIK. Zvuk Xiole kad se automatski iskljuci iz svake daljnje konverzacije. Xiola u drugoj galaksiji. Larssen-smarsen, tko, pobogu, tko, tko? Usprkos cinjenici da na poslu mogu mljet toliko da bih, recimo, u 60 sekundi mogla zrno kave nadrobit u prah, cudnovato zasutim na spomen ove teme.

Recimo, Britanci i sport. Nekoliko od najubitacnije ubijboze dosade dolaze od njih. Kad vam pada toliko kise u godini kao njima mora se covjek nekako zabavit i izmisljat cuda nevidjena. 3 takozvana sporta koja bi trebalo zakonom zabraniti.

1) Cricket. Tko to igra osim njih i njihovih ex-kolonija? I kao, to je sport? Malo se trckara naokolo, paradira i pozira u bijelim odorama. Ne razumin ni tko pije ni tko placa. A i nije da se nesto i trudim. Ali nedajboze da reportaza ne zavrsi na teve ukoliko Engleska (da, da, i onda ja zivim u Ujedinjenom Kraljevstvu) igra. Radije procitajte listu sastojaka na poledjini praska za pranje vesa. Zanimljivije je. Poucnije. Zabavnije. Garantiram.

2) Rugby. Po zanimljivosti i intelektualnoj sposobnosti potpada pod kriket kategoriju. Ko fol sport s nekim pravilima. Hrpa bedja-hrgana s prosjecnom inteligencijom jajeta na oko koji si lome lubanje. Ali ne, ovdje se oni nazivaju kolektivnom imenicom hunks (slobodan prijevod: komadi). O, da! Zato i imaju natjecanje izmedju 6 nacija. Jer to je i jedinih 6 nacija koje prakticiraju ovaj sport intelektualaca i ljepotana. Zaliboze truda.

3) Golf. NIJE sport. Ne poricem ovu izjavu pa da se postavim nasred Pacifika i pocnem plesati na trepavicama. Onda je i strikanje sport. Te raskopavanje asfalta po vrucini sa krampom i motikom je sport. Hvala. Nema veze sto se P. Diddy voli smatrati golf profesionalcem.

Osim toga, jebo sport kad postoji novootkriveni kandidat za Xiolinu udajnu listu: James Blunt. Ex-vojnik, strazar, pjesnik, muzicar, kvazi-aristokrat. I hobi mu je buljenje/skicanje zena koje se voze u podzemnoj. Pa ima li ista ljepse?