The Last Broadcast

When Marisi met Xiola...

Vidim da sam se dosta iskvarila otkako poceh pisat ovaj blog. Vec dulje vremena ne spomenuh nikakvu revoluciju, nepravdu, tajno trovanje stanovnistva, zlocine i kaznu. Pocela sam treskat o nekim pickastijim temama, sto nuzno ne znaci da su bolje. Dapace i naprotiv! Ali svakoj budali svoje veselje, pa tako i ovo sad meni. Slobodno odgibajte u troskocima zanima li vas da li je Michael Jackson u sudnicu danas zakoracio sa smjeskom na milom mu licu.

Vrijeme radnje: jesen, doba nastajanja Biblije (otprilike), stari zavjet. Mjesto radnje: metropola. Glavni akteri: Marisi i ja. Dakle, vec ste skuzili uzbudljivu temu koju necu sad jos jednom ponavljat jer se nalazi u naslovu. Naime, Marisi se voli predstavljat kao tamo neka ojkajuca seljakusa, ali to uopce nema veze s istinom. Ona je metropoljanka, born and bred, i kao takva je 100x veca aristokracija od mene, born and bred do 14 godina in pripizdina vulgaris di su ljudi tak dobre cudi. I tako, otisnuh se ja mlada seljankura u metropolu ne bih li ista naucila i nameracila se na tamo neku skolu. Prvi dan zasjedoh dupetom u prvu klupu iz koje ne mrdnuh slijedece 4 godine. Nes' ti Xiole, sjele do mene najvece frajerice metropole, tzv. djeca elite nekih tamo modnih kreatora, buducih drzavnih tuzitelja i inih spodoba. Xiola je, sva u traperu samo zamahnula sa svojom kosurinom, i vidjela da njen sarm vec naveliko djeluje. Pis of kejk.

Iz nepoznatih razloga, drugi dan skole razred je morao otici ko fol na neko kulturno uzdizanje, tako da smo zavrsili u Muzeju Mimara. Kao prvo, Mimara, votdafak, tek sam naucila kako prismrditi do skole, a da se ne izgubim, a sad tu neki Mimara? Aj dobro, obucena u traper sos, sa pletenicom koju mi je mama isplela, bijelim carapama i cipelama (jos mi je samo falio domaci kruv, panceta i luk) dodjem ja tamo, a kad ono, ove 'moje' elitne babe se odmah razmilile, kao ovo, ono, i ostavile mene jadnu samu. Reko', jebo sta sad? Piljim u eksponate sama, mislim si, e, di si dosla, Xiola, odu ti veze i poznanstva, ode ti sansa da zgrabis nekog Saloonovca! I eto ti nje, Marisi (sa mini-valom, op. a.), pocela se nesto plest oko mene, te ovo, te ono, te kako se zoves, te tamo-amo, muvanje, gore-dolje i cap! Smuvala me oko malog prsta. Mali Mujo (aka Xiola) nije od srece mogao da se okrene oko svoje osi. Suma prijatelja mi se naglo povecala sa nule na jedan i to me je neizmjerno cinilo sretnom i malo manje provincijskom. Mislim da smo jos poslije dokusurile par sladoleda i do Trga otisle pjeske. Kao, znam ja gdje idem. Dobro, veli Marisi, tu ja sad idem na neki tamo tramvaj. A ja onako kulerski velim da i ja idem na tramvaj doma. Sad u kojem smjeru? Ne'am pojma. Marisi je vec bila otperjala, a ja onako ice cold sjednem na pravi broj, ali u krivom smjeru, naravno. Tek sam na borongajskom okretistu skuzila da to ipak nije Tresnjevka. Zajedno smo Jabucarile, koncertirale, druzile se sa sumnjivim tipovima (i slinile za istima), OKC-irale, markirale i ostale stvari sto tinejdzeri vole.

I tako, evo, pocelo je poglavlje mog zivota koje jos uvijek krasi Marisi (opa, cak se i rimuje!). Moj zivot bi bio jedna velika pustopoljina bez njezine blizine: violine, gusle i dinaridsko ojkanje (naime, obje poticemo iz Vlajine) drezde u pozadini kao prateca muzika, suza se cakli u oku, a usne samo sto ne pocnu podrhtavati od prevelikih emocija. Iako, sudeci prema ovoj listi: