The Last Broadcast

Pour Some Sugar On Me

Kako to vec obicno biva, ubauljam u kucu nakon sto se vratih s posla, mrtva izubijana, prebirem po posti i molim boga i vraga da ne bude jos koji racun, a kad tamo koverta sa oznakama Parlamenta (House of Commons). Isusa mi Krista, pomislih u panici, koji im je sad? Meni idu slat nesto? Sto? Pokusavam se sjetiti da li sam mrtva pijana napravila neki tezi prekrsaj, tipa stala Tonciju na kurje oko? Ili sam se proslog tjedna nesto gadno zamjerila Borisu Johnsonu dok je sjedio ispred muzeja (mozda zato jer sam htjela ocijukat sa njime)? Mislim si, ajde otvaraj, tuko jedna, pa vidi sto ti pisu. Mozda je neka kvazi-pozivnica za vjencanje Charlesa i Camille? Eh, da se barem mogu pohvaliti zanimljivom cinjenicom, ali eto, pisao mi moj zastupnik u parlamentu, tj zastupnik mojeg okruga, The Hon [Honourable] Nicholas Soames MP, zahvaljujuci mi na ispunjavanju neke ankete u vezi radnickih, tj cistih sljakerskih vlakova koji voze radnicku klasu u London kao stoku 3. kategorije. Pokusavam skuziti sto mi zapravo on porucuje, ali kao pravi politicar, ispisao je tamo cijelu A4 stranicu, a da nista konkretno nije rekao. Svaka cast. No, pustimo sad ta razglabanja. Sto mi je najvise upalo u oko je papir iz centra moci ovog otoka. Ono, smell the power: samo sam ga mirisala ne bih li namirisala ni sama ne znam sto. Pa pipam parlamentski stambilj, pa gledam da li je Nicholasov potpis pravi (nije, mamicu mu lijenu, nego je nastampan), pa vidim da me je naslovio sa Dear Xiola, uh, topim se sva. Onako, blijedo-zuckasti papiric, sa plavom tintom. Izgleda da ce mi to biti jedno od jedinih dostignuca koje cu moci ispricati unucima u dalekoj buducnosti, zajedno sa onom prposnom dogodovstinom o Nick Caveu i mojoj tada ljubicastoj kosi, te rukovanju sa nekim tamo mladozenjom koji se uskoro zeni za ljubav svog zivota (ne, Roose Bolton, to NISI ti). Poput Al Bundyja i njegovih four touchdowns in one game. Ako me se itko ikada usudi dirnuti, odma' cu izvadit papircugu iz dzepa i mahat kome god pred nosom. O, da, skoro pa da mi dodje da zaplesem tango sama sa sobom: moj zivot ne moze biti ispunjeniji.

Danas je u muzeju svoj godisnji sastanak imala neka masonska frakcija (neka bog te pitaj koja loza). Nisu nam dali da ih snimamo na CCTV kamerama. Ko fol da ne znamo s cime se to bave iza zatvorenih vrata. Kad sam odlazila s posla, po glavi mi se vrzmala jedna izuzetno vazna cinjenica: da li ce masoni mozda ukljuciti kazic i zapoceti svoju seansu viseglasno pjevajuci Def Leppardov klasik Pour Some Sugar On Me? To nije mala stvar: okupiralo me je sve dok nisam zaspala na vlaku snom postenog sljakera. I da, glava mi je ljoskala svake 3 minute. Kao svakom postenom komjuteru.