The Last Broadcast

Do That Thing

Ovo bi bilo nesto kao kutak za samobicevanje. Recimo, priznam si ovdje svoje najtamnije grijehe, pa se onda idem samoizbicevati po ledjima i putem toga si olaksam dusu. Nedavni dogadjaj ciste gluposti (s moje strane, dakako) naveo me je na ovo sramotno priznanje. Dakle, evo ga: snob sam za dizajn. To bi sad normalni covjek mogao prokomentirati da nosim Chanel, Pradu (dobro, imam jedan par Pradinih cipela), Chloe i Manolu Blahnika Nista od navedenog (a i iskorist cu priliku da javno kazem i totalno se obrukam: radije idem loviti divlje svinje nego da natandrcim popularno zvane Manolice na sebe). Potkrijepit cu to sa ovom cinjenicom: vec mjesecima tavam za ovom torbom. Nikako da je nadjem. A imala sam je. Zavrsila je tako da sam je frknula u kantu u kojoj drzim stari papir. Dugo je nisam nosila. Ostala je zatrpana i zaboravljena sa starim papirom. Stari papir sam jednom odnijela u kontejner. Ispraznila sam kantu bez ikakvog pardona. Skuzih tek nakon 2 tjedna bjesomucnog trazenja da je zavrsila tamo gdje je zavrsila. Mojoj agoniji nije bilo kraja. I dan danas se izuzetno raznerviram kad se sjetim tog poteza ravnog intelektualnom potezu vinske musice da otipka svoje ime na mom lapu. Nikakva druga torba ne pali od mene. Kakav Louis Vuitton, to je za seljake. To nije kul.

Pantone je vrhunac kulerstva. Potkrijepljenje sa cinjenicom broj 2: svaki puta kad bih izasla vani sa sad vec pokojnom Pantone torbom (bila je Crimson, Pantone broj taj i taj), ljudi bi me presretali na cesti i pitali gdje sam je kupila (rekla sam da ne znam jerbo stvarno nisam znala, posto je bila poklon). Zadivljeno su me gledali, a ja sam se seretski smjeskala i divila se samoj sebi koliko sam kul (ice cold, stono bi rekao Andre3000). Izgleda da mi se sad to obilo o glavu. Kaznio me neki tamo gore. Sad gorko ispastam. Na Forumu sam se ispovjedila i pokazala link. Grubo bijah ismijana. Nitko nije mislio da je moja Crimsonica vrhunac stila. Stovise, neki ljudi (ocigledno bez ikakvog ukusa) su rekli da u takvim torbama nose fascikle i dokumente na posao. Grozno. Bila sam jako tuzna, ali u sebi sam si mislila, e, barem nitko nece imati takvo torbu kao ja: tj, kad vise ne mogu ja, nece majci ni nitko drugi. Ne mogu si pomoci: arty-farty sam snob. Ogromni. Dobih na poklon nesto slicno da si smirim zivce. Ali nije isto. Ni priblizno. Vecinom sanjam da sam od glave do pete u Pantone-u (umjesto da sanjam kako, recimo, Vincent Gallo bira mene, a ne Paris Hilton): otprilike kao neka kvazi Zsa-Zsa Gabor prepotentnog ko fol umjetnickog jet seta. Ako moze ona imati kofercuge od Louis Vuittona koji kostaju 5000 funti, mogu i ja imati par Pantone putnickih torbi i sepiriti se, oh, u lokalnom pripizdinskom kinu. Svakom seljaku svoje veselje.

Inace, informacije radi, Pantone je alfa i omega za boje u grafickom dizajnu, arhitekturi, stampanju, proizvodnji tekstila i industriji plastike. Oni samplovi raznih nijansi na colour chartovima su svi proizvedeni od Pantona. Nema veze sa Pantene ProV samponom.

Ovonaskrabani gore tekst je skolski primjer kako od nicega napraviti ijopet nista: drugim rijecima, nadrobiti i pretociti iz supljeg u jos suplje i praznije. Ah, nadarenog li estete!! Inace, da se zna: zenim svakog (bilo muskog, bilo zenskog) tko mi pokloni nesto od Pantonove kolekcije za rodjendan. Imate 6 mjeseci fore, kasnije reklamacije se ne uvazavaju. Fala.

Sutra nam Gordon Brown (ministar financija) opet najavljuje novi budzet. Kao sto i prilici totalnoj analfabeti za ekonomiju, vise od tri cetvrtine uopce ne kuzim, pogotovo kad dodje do poreza, ali vidim da, srecica draga, sirokogrudno zenama daje od 2007. da budu na poluplacenom porodiljskom (zanjih par mjeseci na 100 funti tjedno sice) punih 9 mjeseci. Po obicaju, kad izadje iz svoje rezidencije (na putu do parlamenta) fino pokaze svoj financijsko-ministarski tradicionalni crveni kofercic u kojem je ko fol spremljen budzet. I smijesi se milo. A kamere samo strecaju. Zivio premijer (pardon, zanijela sam se), ispravka, ministar Gordon!

Inspiracija za danas.