The Last Broadcast

Trebam knjigu. Da? Imate naslov? Ne znam, ali znam da cetvrtasto izgleda. Nema problema.

Vjerojatno bi se puno ljudi poistovjetilo sa Lucy Mangan i imalo sta za ispricati u vezi sa najgorim poslom/poslovima sto su ga ikada imali. Naime, izasla je mala knjizica nazvana Crap jobs (prijevod nije potreban), koja prati knjizicu Crap towns (dakle, top 10 nausranijih, da prostite, gradova za zivjeti u UK; ukoliko se cudite koji prekrasni UK grad je odnio takvu prestiznu titulu - Luton). Ajme, kada prica dok je radila na recepciji doktorove ordinacije sa jos jednom zenom: alaj se naslusala prica o svemu i svacemu (zena joj je pocela pricati o tome kako voli sado-mazo seks vec odmah drugi dan posla). Dok je radila u pekari morala se braniti od nasrtljivog para pekar i njegov sin ("Is that a baguette or are you just pleased to see me?": aaaa, pa da meni to poslodavac napravi...), a najbolja prica tek slijedi: dok je radila u knjizari. Dodje kupac i veli, "Je, ne znam kak se zove autor ni knjiga, ali znam da je cetvrtasta". Bravo, sad cemo je odmah naci!

Inace, kolege sa posla su jucer povele razgovor o tome sto bi radili da ne radimo svoj posao. Jedna kolegica veli da bi bila vrtlar; druga da bi bila keramicar; sefica bi bila novinar; kolega kaze da bi bio pravnik. Onda je dosao red i na mene, i naravno da sam morala sve pokvarit kad sam izvalila mudrost tjedna da bih ja opet radila posao koji radim, tj da ne bih radila nista drugo. Koji nerd, to nije za povjerovat! Ali cemu ici lagati kad se stvarno ne mogu zamisliti ni u kakvoj drugoj ulozi! Da se tri puta ponovo rodim, opet bih izabrala isto zanimanje. Jest da to onda znaci da se nikada necu obogatiti, ali ne mogu provesti 30 godina radeci posao koji iz dna duse mrzim, ali hej, donosi gomilu para pa onda duram samo zbog toga. Naravno, da imam dijete za prehraniti ne bih mogla birati, ali trenutno mogu. I uvijek cu izabrati job satisfaction umjesto debeli novcanik. Dobro, pomaze kada covjek ima dobru seficu koja drzi gomilu fotki svojih triju macaka na stolu pa onda idemo razglabati o macjim stvarima na dugo i siroko.

Jucer je proslo 5 godina od jedne od najgorih zeljeznickih nesreca ovdje, kada su se celno sudarila 2 vlaka u zapadnom Londonu. Poginulo je 32 ljudi (citaj: izgorilo), a sve zbog toga jer nitko nije htio priznati odgovornost za odrzavanje signala/semafora (zvanicni uzrok nesrece: jedan od vlakova je prosao kroz crveno svjetlo, a taj semafor je bio 'pokvaren'). I tako svi se fino oprali od odgovornosti. Ali sto drugo i ocekivati od zemlje gdje je zeljeznica privatizirana 1996. na velika zvona, pa tako imas mali milijun firmi koje odrzavaju tracnice, pa semafore, pa skretnice, pa bozje matere. I naravno, nitko nije kriv. A ja sam bila zakasnila na taj 7:48 vlak na koji sam presjedala u Readingu.

U nedostatku inspiracije za prigodnu ilustraciju ovog kvazi-posta, stavljam fotku Broadwaya u NYC. Da, jos uvijek slinim, 10 mjeseci kasnije. Ali, kao sto Arnie kaze 'I'll be back', pa makar to znacilo da me slijedeci puta moraju izbiometrizirati na JFK.