Bijesni Žavijera Osloboditelja
ponedjeljak, 23.04.2007.
O novinarstvu
Evo jednog zanimljivog podatka:
Maloprije sam pogledao dragi film
napeto-dosadnjikavu bajku za studente i fetišiste novinarstva.
***
Nastavljam u manje zanimljivom tonu:
Pokušavao sam se pritom prisjetiti koliko sam ga puta tokom godina stavljao u viderekorder
da me napuni adrenalinom i voljom za novim radnim pobjedama.
*
To, ustvari, nije istina.
*
Dodao sam ova dva-tri retka samo da bih dodao dva-tri retka, (u čast honoriranja po retku) i
uveo narativnu poveznicu
koja bi ovaj zapis lagano odvukla u reminiscencije...
A propos vezivnog narativnog tkiva,
u osobnom je univerzumu moj favorit i dalje g. Branko Uvodić,
koji je u jednoj mozaik-emisiji nenadmašno povezao prilog o cijenama povrća na koprivničkoj tržnici i prilog o modnoj reviji u Milanu,
sljedećim riječima:
"Možda kumice s koprivničke tržnice i ne bi otišle na reviju mode u Milanu, no
To nije razlog da mi to sada ne učinimo".
u osobnom je univerzumu moj favorit i dalje g. Branko Uvodić,
koji je u jednoj mozaik-emisiji nenadmašno povezao prilog o cijenama povrća na koprivničkoj tržnici i prilog o modnoj reviji u Milanu,
sljedećim riječima:
"Možda kumice s koprivničke tržnice i ne bi otišle na reviju mode u Milanu, no
To nije razlog da mi to sada ne učinimo".
*
Novinarstvo više jednostavno nije fora otkako nestade kliše:
na tjeme zabačen šešir s iskaznicom, hozntregeri i čik u ustima
Dodatnih je draži izgubilo i nestankom
samtenih sakoa s kožnim laktenim zakrpama, košulja s otkopčanim prvim pucetom i olabavljenom kravatom,
pisaćih strojeva,
crvenom olovkom lektoriranih kartica i
trčanja hodnicima sa špaltama u rukama.
***
Televizijsko je novinarstvo utjecajnije,
Časopisno,tjedno i mjesečno elegantnije,
Internetsko aktualnije,
Ipak, prva mi je asocijacija na pojam "novinarstvo" uvijek - redakcija dnevnih novina.
I blame it on Hollywood.
Ušao sam u nju odjednom, impulzivno, i odmah se navukao, što -
s bijelom halogenom rasvjetom,
zaflekanim, radioaktivnim tapisonima iz 70-tih,
frenetičnim krckanjem tipovnica,
zvonjavom telefona,
lančanim cigaretama, crnim kavama,
obilnim nadraživanjem živaca i
neopisivim vonjem važnosti
- i nije bilo teško.
Jedra mi je idućih mjeseci napuhavala i činjenica da sam u skupini mladih, zadnjepridošlih snaga bio
daleko najmlađi i jedini bez diplome novinarstva, a
prvi s potpisanom reportažom, i prvi spomenut na redakcijskom kolegiju, što mi - priznat ću - nije bila mala stvar...
Volio sam vjerovati da pohvale imaju značaja.
U posao sam se bacao naglavačke, nekritično i malo mahnito;
vikendom, blagdanom, cičom zorom, noću, te - kako je ovisnost o adrenalinu rasla - sa svjesnim izazivanjem deadlinea, i upravo nesnosnim samozadovoljstvom.
Pozerstvo, u stvari.
Koketiranje sa slasnom paradigmom.
Samodokazivanje.
Ispunjavanje praznina.
Igranje. Obično igranje...
Zabava je, neminovno, prestala biti zabavna, a
Čar je u sljedećih par godina počela puštati zrak, načeta sumnjama o efemernosti.
Posve je splasla jednog vrućeg proljetnog dana,
kada sam iznenada, uz osjećaj gušenja, spoznao da - ne mogu pisati.
***
Tomu u čast - ostavljam ovaj zapis da visi...
(teško, ipak, odoljevam metafori)
... poput gnjilog kopuna na verandi.
