Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 18.10.2006.
Nepostojeći
Ima nečega u starim fotografijama od čega podilaze srsi.
Možda ne svakog.
Autora ovih redaka svakako.
I uvijek.
Moguće da je autor ovih redaka – sumnja u to već izvjesno vrijeme – INDIGO dijete , rođeno dvadesetak godina prije kovanja pojma «indigo dijete».
Za njega, pogled na staru fotografiju nije pogled na karton koja prikazuje nešto staro, nego duboko srsiprolazno iskustvo.
Dovoljno su intrigantni i uznemirujući i neživi prizori koji se stubokom razlikuju od trenutne realnosti (primjerice, stare zagrebačke vedute: gužva nakrivljenih sirotinjskih kuća na mjestu današnje tržnice Dolac, debeli srednjovjekovni bedemi oko zagrebačke katedrale, et cetera), no,
Portreti
Ljudi
Uznemiruju umnogome više.
Na njima su živi ljudi.
Koji ne postoje.
Recimo:
Fotografija majke s dojenčetom, kraj XIX. stoljeća.
Nije samo majka mrtva, mrtvo je i dojenče. To maleno biće u majčinom naručju, staro tek nekoliko mjeseci, odavno je već umrlo, možda i u dubokoj starosti.
Fotografija dječaka, koji u marinerweiss odjelcetu ganja kolo, prve godine XX. stoljeća.
Dječak – ako nije zaglavio odmah kao mladić u Prvom svjetskom ratu ili kao sredovječni muškarac u Drugom – već je proživio svoje. He's dead.
Fotografija veselog društvanceta u staroj gornjogradskoj kavani Matejna, kraj XIX. stoljeća.
Sjede oko stola, smiju se, zabavljaju, piju vino, puni su života.
Well, gues what?
Not anymore.
Fotografija «hrvatske Shirley Temple», čuda od djeteta, 6-godišnje zagrebačke glumice Lee Deutsch, iz 1930-tih.
Njoj sudbina nije bila sklona – vijek trajanja joj je istekao vrlo brzo, kao tetrapaku trajnog mlijeka.
Voljom viših državnih interesa, skončala je koju godinu kasnije u Jasenovcu.
Ima ih stotine i tisuće, gledaju nas s tih kartona.
Svi imaju lica i oči koje se smješkaju, neki glume dostojanstvo.
Nekima se zna ime, prezime, titula i biografija.
Neki su, očito, bili previše beznačajni da bi se taj podatak očuvao.
Gdje su ti ljudi?
Navodno su zaista disali ovaj isti zrak,
zauzimali određen volumen u prostoru i vremenu,
jeli punjene paprike za ručak,
čitali novine na zahodu,
pili vino
i imali mamurluk.
Fotografija tvrdi da jesu.
Da nisu fotografijom smrznuti u vremenu, nepojmljivo bi logičnije bilo vjerovati da nisu nikada ni postojali.
Kao što je to istina za puste milijune i stotine milijuna prije njih.
Svi ti nepredočivi milijuni – izuzev uvijek istih prokletih vojskovođa i kraljeva kojima je po prijezira vrijednim načelima historiografije osigurano mjesto u povijesti i kolektivnom sjećanju – svi ti ljudi koji su nekad živjeli, jeli, imali seksualne odnose, spavali, hrkali, pljuvali, driskali ako bi pojeli nešto pokvareno...
... pjevali, veselili se, očajavali, mrzili, zaljubljivali se, a neki i zapisivali nešto slično ovim recima,
svi oni do te mjere više ne postoje u realitetu u kojem postoji ovaj ekran sa slovima,
da krhka ljudska percepcija može dvojiti jesu li ikad i postojali.
No s ovima izdvojenima, zabilježenima na fotografijama, rađa se sumnja.
Produbljuje eshatološku krizu.
