Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 09.08.2006.
Istina o zgradi u kojoj živim (2)
Poglavlje: VRVE LJUDI
Imam neogodan dojam da u mom ulazu (osam katova, trideset i dva stana) živi više ljudi nego u Garešnici.
Nesmiljeno mrcvarenje lifta jedan je pokazatelj.
Lift je spor, kao što sam to nejednom naveo.
I uvijek u pokretu.
Nalik indijskim željeznicama – potražnja velika, kapacitet mali.
Dok ga dočekaš, sva je prilika da će ti se netko pridružiti.
I dok se u indijskim državnim željeznicama voziš sa obitelji, obiteljskom živadi i još nekoliko stotina ljudi na krovu vagona, u prizemlju se moje zgrade u iščekivanju Godoa okupljaju stanari, čavrljaju susjedi, zajednički šute neznanci, njuše guzice psi, upoznaju se novi prijatelji, sklapaju brakovi.
A ako baba sa šestog kata drži otvorena vrata lifta dok još prozbori riječ-dvije s babom sa drugog kata kod koje je bila na trosatnoj jutarnjoj kavi – druženje u prizemlju zna i potrajati.
Nestrpljiviji će nakon nekog vremena ljutito početi kucati ključevima po vratima lifta, a baba sa šestog kata će se usplahiriti i brzo se oprostiti s prijom.
Pa ipak, liftu usprkos, nekako nelagodno osjećam da je protočnost ljudi malo prevelika za kućni ulaz takvog kapaciteta.
U nekim se zgradama klinci okupljaju i puše droge, ljubavnici potajice upražnjavaju kraće spolne odnose, a pokoje asocijalno dijete s cvikerima čita knjigu ili pornografiju u osami međukata.
Ne i u mojem ulazu.
A, ne.
U svako doba dana i noći netko stoji u prizemlju, dahće uz stubište, trči niz stubište, vodi psa na sranje, mijenja sagorjelu žarulju na hodniku, postavlja protuprovalna vrata, briše prašinu s protupožarnog aparata, trese otirač, lufta zagušljivi stan pa se naviruje, izlazi i ulazi iz zgrade, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi, izlazi i ulazi...
Ako nisu stanari, onda je netko iz «Rubelja», piconoša, vodoinstalater, majstori za lift, raznosači koji nose novi kauč na 6. kat, čistačica koja niz stubište lijeva kiblu vode, djeca, unuci, zaove i pašanci u posjeti, bezbrojni neznanci...
Možda svi stanovi osim mojega imaju podstanare ili rođake iz provincije koji se smjenjuju jednom tjedno?
Možda imam kupleraj negdje na osmom katu?
Možda i konkurentski na šestom?
Možda moja zgrada nema osam katova nego osamnaest?
Nevidljivi katovi?
Gospodine Calvino?
Dokaz:
Kada se kasno noću vraćam odnekud (svejedno kad – događalo se u ponoć, jedan, dva, tri, četiri, čak i u pet i šest sati ujutro), bilo da izađem iz tramvaja ili auta, u prevelikom broju slučajeva a da bi bila slučajnost ispred ili iza mene hodat će još netko.
U tišini noći čut će se tako samo dva para koraka.
Kvart spava, budni smo samo ja i taj neznanac koji užurbano korača petnaestak jardi ispred ili iza mene.
I od svih 10 ulaza moje dugačke zgrade, ta će jedina druga živa i budna osoba u krugu od pola kilometra nepogrešivo krenuti prema mojem.
Pa ćemo se sresti u ulazu.
Pa ćemo u dugoj, mučnoj šutnji zajedno čekati jebeni lift.
