Bijesni Žavijera Osloboditelja

ponedjeljak, 24.07.2006.

Ta nujna ljetna noć

Ovo bi htio biti prozno-poetski pasaž, ali... Bojim se da...

Sanjao sam đavla.

Iznad guzice mi kliješta.

Za večeru jedem mamu.*




Ako su na rijetkog namjernika-čitatelja ove riječi ostavile slab dojam uvjerljivosti, bojim se da će na nj isti učinak imati i doljeslijedeći niz rečenica kojima želim nešto reći, pa to i činim, evo ovako:

Najljepše je hodati kroz ljetnu ponoć.

Maloprije mi je bilo krasno.

Izašao sam po cigarete, pozvao spori lift vrteći ključ od auta oko malog prsta, sišao dolje i – samo nastavio hodati.

Ništa mi nije sličnije snu ili sjećanjima iz placente nego šetnja ovakvom noći kao što je ova noćaske – večeri Gospodnje 23. srpnja šeste.

Nije sparno.

Toplo je. I ugodno.

Toplina miluje ogoljeno tijelo kao aromatizirana kada vode (ovo je hiperbola, jer neznam zapravo kako na tijelo djeluje aromatizirana kupka budući se ne kupam već godinama, a i kad sam se kupao nisam stavljao điđe u vodu, jer ne bih ni znao koji začin ide u ugodnu, mekoputničku kupku – onakvu oko koje babe iz filmova upale tristo svijeća, puste CD Barry Manilowa, pa uživaju – sandalovina? Ekstrakt ruže? Bosiljak? Origano? Žlica Vegete?)

Ne govorim ništa što mladi koji su se prijavili za Večernjakovu «briju» na Zrću i sami već ne ćute (opet hiperbola) – ljeto je mekoputno.

Ljeto je razvratno.

Ljeto je tjelesno.

Raj; za one koji ga takvim vide.

Za one koji noću pale novoinstaliranu klimu u spavaćoj na 15 celzijevih, okreću se u krevetu kojem škripe letvice i stenju supružniku na uho, ljeto je pakao, vrlo tjelesni pakao, vrlo čulan pakao. Same izlučevine, sami mirisi, okusi, prdež susjeda u noći, koji čuješ jer su svi prozori širom otvoreni, i svi smo bliskiji nego inače... Topao smrad smeća iz kontejnera ispred zgrade.

Čak me i taj smrad maloprije, dok sam išao polako po pljuge do ponešto udaljenog tabaka koji radi do ponoći, čak me i taj olfaktivni doživljaj kvartskog kontejnera očarao.

Ideš, ideš, miriši noć, miriši drvo i trava, a onda te odjednom obuzme topao vonj kontejnera, toliko bolno intenzivan, poznat, domaći, da ti misli same namah krenu promišljati bijele najlonske kese pune ostataka od ručka, čikova, punih pelena, kartonskih kutija, ljuski od jaja i konzerva tunjevine, i ono ljigavo, sluzavo, smeđe, ekstrakt što curi iz vrećica i zadržava se na dnu kontejnera pa tamo fermentira,...

...i onda napraviš još korak ili dva, i – kao da je to bio samo san – mirisa naglo nestane i ostane samo lijepo sjećanje na čulni intenzitet, onaj na kojem su prije dvije godine zahvalni bili građani Dugava i Zapruđa i Utrina, i ostalih susjeda ubavog jakuševačkog brda, na koje će se u dogledno vrijeme možda ići i na nedjeljni piknik...



Ideš dalje kroz noć, preko polupraznih parkirališta (bože, kako je to lijep prizor! Tako neobičan! Rijedak kao runolist! Poluprazna parkirališta!), tenisice ti mekano prianjaju u još topao asfalt koji se do prije koji sat žario, i još uvijek isparava svoje oktanske mirise, noćni zrak je toliko mio da bi htio skinuti sve sa sebe i kupati se u njemu kao golać na urvini ili slobodoumni Slovenac u slanome moru, htio bi najradije leći na cestu, eto!

Leći i gledati ove dvije zvijezde iznad Zagreba, jer, nema nikoga, auto te neće pregaziti, prolaznici neće naići, kao Pale si, sasma sam na svijetu. I sve je nekako tiho.
Tako je tiho samo kada padne snijeg.

Dvije bake su sjedile na klupi pored koje sam prošao, i to je bio jedan ugodan, onako sicilijanski prizor. Ponoć je, a dvije susjede sjede i spominju se na klupi u parku ispred zgrade. Divota.


Hoću reći, fino je ljeti u Zagrebu.
Nakon što se isprazni.
Noću.
Samo noću.
Lijepo je i voziti ulicama: otvoriti prozore, i juriti, dok u daljini žmirkaju žuta svjetla na semaforima jer su ceste raskopane i pravila ne vrijede.
Lijepo je biti rijedak građanin u gradu, osjeća se čovjek nekako posebnije, uzvišenije.

Jedino je noćni život onako franjevački, po mjeri sestara klarisa, ali – utjeha mi je da to nije samo ljeti.

Treba samo ponekad pregrist govno, ugasit klimu, obući tenisice, i u odjeći u kojoj si se razvlačio po ljepljivom kauču izaći na cestu, da ti malo vjetar napuše jedra.

Anyway, ovo je kraj mog prvog osobnog posta na blogu, samo za mene, i za one eventualne * rijetke čitatelje-namjernike koji su se obreli na ovome mome web-logu zato što su u Google upisali sljedeće kombinacije riječi:

«guzice mi kliješta»
«Sanjao đavla»
«jedem mamu»,
ili
«jebem mamu», napravivši koban tipfeler na tastaturi koja je vjerojatno ulijepljena od vrućine i tkoznačega.
Svi su dobrodošli opet (potrudit ću se pisati rijetko), osim ovih posljednjih.
Njih molim da ne dolaze.

Par prijetnji za kraj:
Ko mi ostavi lanac sreće najebo je.
Ne znam što znači «pozz», i ne želim to vidjeti.
«Čitamo se?»: ne čitamo se.


Doviđenja.
I poseban pozdrav Branimiru Dopuđi, ma gdje bio.

24.07.2006. u 00:57 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



  srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (8)
Veljača 2015 (23)
Siječanj 2015 (30)
Prosinac 2014 (30)
Studeni 2014 (23)
Listopad 2014 (26)
Rujan 2014 (30)
Kolovoz 2014 (10)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (5)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (9)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (8)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (11)
Listopad 2007 (9)
Rujan 2007 (9)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (9)
Lipanj 2007 (6)

Komentari da/ne?

Popis obavezne literature

Pijesni bijesa Žavijera Osloboditelja Masa

* * *

Las Canciones Desaparecidas de Xavier Libertador

* * *

Unfathomable Hymns Of The Unforfeitable Xavier the Liberator


Predak

Predak Žavijera Osoboditelja, Hugo, odlazi u mirovnu misiju - linorez nepoznatog umjetnika, XIV.st.






Popis dodatne literature:

Svijet u boci
Rutvica
Dmj
Žiola
Rahatli
Petar Pan Glazbeni Čovjek
Čovjek Vadičep
Blini
Zrinsko pismo
Prevoditelj Želibiti
Ribafiš
Sisa
Hibrid
Pusta zemlja
Kao Dylan
Hiperborealni vjetrovi
Nemetz
Marisi
Parlament
Atenski zrak
Vjetrasta
There'sAFunnyStory
Apartčik
Dida
EduardP.

Sobre todo, sean siempre capaces de sentir en lo mas hondo cualquier injusticia cometida contra cualquiera en cualquier parte del mundo.
Es la cualidad mas linda de un revolucionario.




Zapah Minulosti
1926


Dodaci

Life is not a succession of urgent 'nows'.
It's a listless trickle of 'why should I's'.


***

There is no pleasure in having nothing to do;
the fun is having lots to do and not doing it.



***

zavijer@gmail.com


***


online
Online Casino

IZREKE ŽAVIJEROVE

- Ako si bogat, daj siromašnome. Ako si siromašan, daj bogatome.

- Ako imaš, daj. Ako primaš, uzmi.

- Tko dvogrbu devu imade, neka je zamijeni za devu jednogrbu jer deva dvogrba neće proći kroza igle ušicu.

- Tko dvogrbu devu imade i zamijeni je za devu jednogrbu, neka je zamijeni za grbu

- Tko želi, neka zaželi. Tko zaželi, neka duhne u svijeću. Tko duhne u svijeću, neka baci srebrenjak u bunar. Tko baci srebrenjak u bunar, neka zaželi.

- Tko hrani slona, neka prvo nahrani djecu svoju. Tko prvo djecu svoju nahrani, neka nahrani i slona.

- Tko nema, neka kaže. Tko ima, neka šuti. Tko nema, neka ima. Tko govori, neka šuti. Tko šuti, neka sluša. Tko sluša, neka šuša.

- Tko nikada dobro ne učini, neka ponekad učini dobro. Tko ponekad dobro učini, neka svaki dan učini dobro. Tko svaki dan učini dobro, neka svaki dan učini dobro.


I'm watchin' you, Gandhi