Ovo bi htio biti prozno-poetski pasaž, ali... Bojim se da...
Sanjao sam đavla.
Iznad guzice mi kliješta.
Za večeru jedem mamu.*
Ako su na rijetkog namjernika-čitatelja ove riječi ostavile slab dojam uvjerljivosti, bojim se da će na nj isti učinak imati i doljeslijedeći niz rečenica kojima želim nešto reći, pa to i činim, evo ovako:
Najljepše je hodati kroz ljetnu ponoć.
Maloprije mi je bilo krasno.
Izašao sam po cigarete, pozvao spori lift vrteći ključ od auta oko malog prsta, sišao dolje i – samo nastavio hodati.
Ništa mi nije sličnije snu ili sjećanjima iz placente nego šetnja ovakvom noći kao što je ova noćaske – večeri Gospodnje 23. srpnja šeste.
Nije sparno.
Toplo je. I ugodno.
Toplina miluje ogoljeno tijelo kao aromatizirana kada vode (ovo je hiperbola, jer neznam zapravo kako na tijelo djeluje aromatizirana kupka budući se ne kupam već godinama, a i kad sam se kupao nisam stavljao điđe u vodu, jer ne bih ni znao koji začin ide u ugodnu, mekoputničku kupku – onakvu oko koje babe iz filmova upale tristo svijeća, puste CD Barry Manilowa, pa uživaju – sandalovina? Ekstrakt ruže? Bosiljak? Origano? Žlica Vegete?)
Ne govorim ništa što mladi koji su se prijavili za Večernjakovu «briju» na Zrću i sami već ne ćute (opet hiperbola) – ljeto je mekoputno.
Ljeto je razvratno.
Ljeto je tjelesno.
Raj; za one koji ga takvim vide.
Za one koji noću pale novoinstaliranu klimu u spavaćoj na 15 celzijevih, okreću se u krevetu kojem škripe letvice i stenju supružniku na uho, ljeto je pakao, vrlo tjelesni pakao, vrlo čulan pakao. Same izlučevine, sami mirisi, okusi, prdež susjeda u noći, koji čuješ jer su svi prozori širom otvoreni, i svi smo bliskiji nego inače... Topao smrad smeća iz kontejnera ispred zgrade.
Čak me i taj smrad maloprije, dok sam išao polako po pljuge do ponešto udaljenog tabaka koji radi do ponoći, čak me i taj olfaktivni doživljaj kvartskog kontejnera očarao.
Ideš, ideš, miriši noć, miriši drvo i trava, a onda te odjednom obuzme topao vonj kontejnera, toliko bolno intenzivan, poznat, domaći, da ti misli same namah krenu promišljati bijele najlonske kese pune ostataka od ručka, čikova, punih pelena, kartonskih kutija, ljuski od jaja i konzerva tunjevine, i ono ljigavo, sluzavo, smeđe, ekstrakt što curi iz vrećica i zadržava se na dnu kontejnera pa tamo fermentira,...
...i onda napraviš još korak ili dva, i – kao da je to bio samo san – mirisa naglo nestane i ostane samo lijepo sjećanje na čulni intenzitet, onaj na kojem su prije dvije godine zahvalni bili građani Dugava i Zapruđa i Utrina, i ostalih susjeda ubavog jakuševačkog brda, na koje će se u dogledno vrijeme možda ići i na nedjeljni piknik...
Ideš dalje kroz noć, preko polupraznih parkirališta (bože, kako je to lijep prizor! Tako neobičan! Rijedak kao runolist! Poluprazna parkirališta!), tenisice ti mekano prianjaju u još topao asfalt koji se do prije koji sat žario, i još uvijek isparava svoje oktanske mirise, noćni zrak je toliko mio da bi htio skinuti sve sa sebe i kupati se u njemu kao golać na urvini ili slobodoumni Slovenac u slanome moru, htio bi najradije leći na cestu, eto!
Leći i gledati ove dvije zvijezde iznad Zagreba, jer, nema nikoga, auto te neće pregaziti, prolaznici neće naići, kao Pale si, sasma sam na svijetu. I sve je nekako tiho.
Tako je tiho samo kada padne snijeg.
Dvije bake su sjedile na klupi pored koje sam prošao, i to je bio jedan ugodan, onako sicilijanski prizor. Ponoć je, a dvije susjede sjede i spominju se na klupi u parku ispred zgrade. Divota.
Hoću reći, fino je ljeti u Zagrebu.
Nakon što se isprazni.
Noću.
Samo noću.
Lijepo je i voziti ulicama: otvoriti prozore, i juriti, dok u daljini žmirkaju žuta svjetla na semaforima jer su ceste raskopane i pravila ne vrijede.
Lijepo je biti rijedak građanin u gradu, osjeća se čovjek nekako posebnije, uzvišenije.
Jedino je noćni život onako franjevački, po mjeri sestara klarisa, ali – utjeha mi je da to nije samo ljeti.
Treba samo ponekad pregrist govno, ugasit klimu, obući tenisice, i u odjeći u kojoj si se razvlačio po ljepljivom kauču izaći na cestu, da ti malo vjetar napuše jedra.
Anyway, ovo je kraj mog prvog osobnog posta na blogu, samo za mene, i za one eventualne * rijetke čitatelje-namjernike koji su se obreli na ovome mome web-logu zato što su u Google upisali sljedeće kombinacije riječi:
«guzice mi kliješta»
«Sanjao đavla»
«jedem mamu»,
ili
«jebem mamu», napravivši koban tipfeler na tastaturi koja je vjerojatno ulijepljena od vrućine i tkoznačega.
Svi su dobrodošli opet (potrudit ću se pisati rijetko), osim ovih posljednjih.
Njih molim da ne dolaze.
Par prijetnji za kraj:
Ko mi ostavi lanac sreće najebo je.
Ne znam što znači «pozz», i ne želim to vidjeti.
«Čitamo se?»: ne čitamo se.
Doviđenja.
I poseban pozdrav Branimiru Dopuđi, ma gdje bio.