šiŠanje&bRijANJE

MILUJEM TE

danju krijem lice
noću sam ispod tvog kreveta

prstima prolazim uz
tvoje tanke dlačice
one se kostriješe

milujem te

na putu do tvog pogleda
govorim ti bez glasa
šapćem
hrapavim jezikom
oljuštit ću ti kapke

kada upališ svjetlo
sagneš se i poviriš
ispod kreveta
nećeš me naći

misliš da ne znaš
gdje treba tražiti
naći ćeš me
kad budeš tražila nešto
drugo

budi strpljiva i
ne pali svjetlo
ako ičega
vremena bar ima

sad spavaj



Ko će pisat na ovu sparinu


Moje pjesme, moji snovi

Crveno je boja ljubavi

UMIREŠ SVAKI DAN


svi moji umiru
odlaze sve češće
evo još malo i svaki dan
a ja ostajem da ih ispratim
i opet ispočetka ostanem sam

i tu su svi, još uvijek, kad bolje pogledam
ali sve ih je manje

i ti mi umireš svaki dan
a živiš u stotinama različitih verzija
neke prezirem i neke mrzim
svaka boli
svaka traži novo mjesto da
zarije nokat ili ugasi čik

umire uvijek ona ista
ona za koju ne znam postoji li ili sam je samo izmislio
ona koju sa svakom novom borom volim sve više
umire ona koja se napokon umorila
ona koja je sjela da se odmori
ona koja mi iskreno odgovori
kad je lijepo i pošteno upitam: »kako si? «




Moja treća strana, najbolja je Gana!


Kinks se ponovno okupljaju, specijalni gost im je Hendrixa Jime

Bestseler

Temperatura mora je optimalna, ne znam koliko to iznosi, ali znam da je taj broj onakav kakav treba biti, noći su tople, teže je zaspati, pa je noćas pao Simurg Stanka Andrića, a ista sudbina prijeti i Kratkodnevici Svetislava Basara, napisat ću nešto o tim knjigama ako mi se dadne, čitati i pisati najljepše je pred zoru, slova te izmore i onda lijepo zaspiš u trenutku u kojem se pojavi ona kratkotrajna svježina zbog koje zaboraviš koje je doba godine i kakav dan slijedi, spomenuh to u jednoj pjesmi, a isto prizva i Andrić u spomenutoj knjizi, pa mi je zbog te sitne podudarnosti pomalo toplo oko srca.


Tekst se nastavlja ovdje, ili prethodi…


Kome se čita ili sluša, znate sve

Likovni razgovor

Kao prvo, skoknite na bestseler i pročitajte zanimljivi razgovor.

Kao drugo, za koji sat krećem u Pulu ne bih li se okupao malko i odmorio vijuge moždane (kad ovo bude objavljeno, već ću biti na putu, vjerojatno).
Nažalost, nosim laptop, pa ćete me morati čitati i za vrijeme moga morskog odmora.

Kao treće... zaboravio sam što je treće. Ah da, rijetke nesretnike koje zanima rad glazbene skupine Radost!, obavještavam da kad se vratim slijede nova iznenađenja. Uglavnom neugodna.


Za kraj, nekoliko stihova iz novoga glazbenog hita:

Svi trče u mjestu, zar jedino ležim ja
lezi i ti, jer i ti si za to stvorena
ne bismo li kratili
vrijeme što ne postoji


A nakon kraja, pogledajte jesam li tamo.

Vratio sam se iz Splita. Tamo sam bio dva dana. U Splitu je jako toplo i tamo imam mnogo prijatelja. Oni su mi čestitali rođendan, a onda sam im ja platio piće. Bilo je dosta skupo, ali meni nije žao jer volim počastiti prijatelje. Bili smo vani ali mi se tamo nije svidjelo jer je glazba preglasna i nerazumljiva.
U Splitu ima dosta lijepih djevojaka. Meni je lijepo dok ih gledam. Najljepše mi je bilo kad smo sjedili na plaži jer onda nema glazbe i možeš na miru razgovarati, a ja volim razgovarati sa svojim prijateljima.
U Splitu sam čuo da su objavili moju priču na internetu. Prije su mi ih objavljivali u novinama, na pravom papiru i onda bih ja dobio novac. Sad ću dobiti novac jedino ako priča bude nagrađena. To mi se ne sviđa. Mislim da moja priča neće biti nagrađena. Tko želi, može je pročitati ovdje.
Kad sam se vratio iz Splita, baš je bila počela utakmica Hrvatska-Japan. To je zato što smo krenuli da bismo stigli na vrijeme da je pogledamo. Malo sam se živcirao, ali sad se više ne živciram.
Pusa!


A OVDJE KLIKNITE NE BISTE LI PROČITALI RAZGOVOR S UMJETNICOM MLADOM. SLADOSTRASNICI ISKLJUČENI!


Ljubav pobjeđuje sve, tehničkim nokautom u trećoj rundi

Napenali se, Srno!

Sagnula se, čini mi se da se ogleda u vodi. Podižem se u čučanj i trljam koljena. Nos mi je začepljen, ne mogu ga ispuhati, pa dišem kroz usta. Govori sa sobom, ne prepoznajem riječi ni jezik, daleko je i njen zvuk miješa se s tupim šumom mog disanja. Noge su joj blago raširene i ispod crte njene savršeno oble i glatke stražnjice, na kojoj nema nijedne crte opuštenosti, nijedne mrlje, proviruje busen mrkih dlačica.
Ne smijem se pomaknuti. Čut će me. Nešto će šušnuti. Najmudrije bi bilo otići. Na sve četiri otpuzati što dalje odavde. Oprati se i zaboraviti ovo mjesto. Usta su mi suha. Kružim jezikom po zubnom mesu, smirujem desni koje žude za češanjem, grebanjem, bodljikavom žicom. Odlučujem otići prije nego što je vidim i dam joj priliku da ona vidi mene. Gotovo je.
Podiže se i ja zastajem u bijegu. Oblik njena tijela već sam negdje vidio. Pratio sam je, sustizao, ali znam da je nisam i stigao. Sjetio bih se njena lica i razočaranja koje je uslijedilo. To ne zaboravljam, svaki put osjećaj ima posebnu nijansu. Možda je to bilo u snu? Povlačim se i pripremam za bijeg. Sve glasnije čujem svoj dah. Tijelo me izdaje. Obamrlost me tjera da ponovno zastanem. U trenutku se sve mijenja. Bez razmišljanja uzimam oblutak i bacam ga na pola puta između nas, u stranu.
Okreće se i napokon joj mogu vidjeti lice. Ne mogu odvojiti pogled – okrećem glavu, ali mi se oči kreću u suprotnom smjeru, prikovane su na ornamente pravilne poput onih s površine jezera, crvene i ružičaste, kroz koje jedva nazirem crte lica. Mreža dubokih brazdi (osjećam njihovu hrapavost na vršcima prstiju) pali moje obraze. Nešto sitno kreće se po njima, mijenjajući boju, smjer i brzinu u isti mah. Ne mogu joj pronaći oči.
S naporom okrećem pogled prema jezeru, ali i u njemu vidim njeno lice. Bacam još jedan kamen pokušavajući razbiti mirnu, tankom mrežom izbrazdanu površinu, ali ne uspijevam. Uzimam veći kamen koji zatalasa djelić površine koji se kreće lijevo-desno, gore-dolje, smije mi se koncentričnim krugovima i onda se smiruje pretvarajući se u ogledalo, iskrivljeno i izazovno. Ovo je san, pokušavam se uštinuti, ali mi prsti klize po koži zamazanoj muljem.
Ustajem, podižem hlače, ne uspijevam ih zakopčati, ne znam jesam li se odao, nije me briga, nije me briga za šum koji stvaram, sudaram se s granama i stabljikama, oštri listovi režu mi lice i ruke, sitni komadići bilja pršte, odlamaju se i udaraju u mene. Osjećam kako mi ulaze pod kožu. Prolaze kroz potplate cipela, šibaju me po golim butinama. Češem se, ne mogu se prestati češati. Hlače su mi spale ispod koljena, sapleću me; zastajem i navlačim ih zajedno s blatom, trunjem, nečim živim, sitnim, hrapavim.
Iza sebe čujem šum, znam da je to ona. Ne usuđujem se okrenuti. Znam da produžava korak, uskoro ću na vratu osjetiti njen dah. Zatim će se stvoriti pored mene i ja više neću moći zaustaviti njen pogled.
Češem se, grizem obraze iznutra, ruke su mi u krastama i ogrebotinama, u ustima osjećam metalni okus krvi pomiješane s muljem. Hlače mi spadaju, pridržavam ih rukom, ispuštam i ponovo navlačim.
Zove me, govori mi da stanem, premda je ionako brža od mene. Molim je da me ostavi, ali ne mogu čuti svoje riječi. Vrh njenog kažiprsta dodiruje mi rame i ja zatvaram oči, trčeći naslijepo s rukama na licu.
Češem se, trčim, padam, podižem se i opet trčim, posrćem i molim se, iako sam sto puta rekao da ne vjerujem ni u to ni u ništa drugo, da je ovo san.
Molim se da se odmah probudim u svom krevetu pokriven preko glave tako da mi ispod deke ne viri ni najmanji djelić tijela, s upaljenim svjetlom i spuštenim roletama, zaključanim vratima, i da si pored mene jedino ti, koja me držiš za ruku.


Japan predaje utakmicu Hrvatskoj: "Bolji ste, nema smisla!"

Niko Kranjčar prelazi u hokejaše



Inače, u Splitu sam

Inače, u Zagrebu sam

Šećući pored jezera, čuo sam kako netko pliva. Ugledao sam je – plivala je prsno, upravo onako kako treba. Bijeli obris vijugao je kroz vodu, nakratko izranjao i onda opet klizio ispod same površine. Oko siluete vijugala je duga kosa.
Poštujem dobre plivače. Plivam brzo i u odličnoj sam kondiciji, ali mi stil nije jača strana. Volim promatrati žene koje plivaju brzo, bez suvišnih pokreta, kako se, sporo vadeći ruke iz vode, kreću bez napora. Eleganciju cijenim, možda zato što mi nije vrlina.
Kleknuo sam i promatrao je zaklonjen grmljem. Kada te nitko ne vidi, ne moraš skrivati pogled. Na miru joj odmjeravam visinu i proporcije. Pažljivo i temeljito, bez žurbe, razabiram njen obris od varke koju stvara lom svjetla u vodi.
Kad šećem gradom, nikada ne mogu odoljeti da djevojku koja hoda ispred mene ne pogledam i sprijeda. Pružam korak i sustižem je. Gusta, duga, meka kosa (mekoća se vidi), uzak struk i vitki gležnjevi na koje se nastavlja pravilan luk i dvije okomite crte mišića na gornjem dijelu lista. Noge često ljepše izgledaju straga jer mršave djevojke obično imaju kvrgava koljena. Duge ruke s dugim prstima, ruke ne previše tanke, mišići s mrvicom-dvije masnog tkiva koje koži daje aromu kao što mast stvara okus hrani, malo mekoće za okus ugriza u nadlakticu. Ruke su važne, najvažnije, a kasno sam to naučio.
Stižem je – brz pogled, nezainteresiran, kao da me zanima izlog ili fasada. Gledam prvo na suprotnu stranu, onda se pogled vraća i neupadljivo, samo nakratko zaustavlja na njoj. Svaka leđa, svaki struk, kosa, noge i stražnjica imaju lice koje sam ja stvorio. Jasno ga vidim i znam da nije potrebno pružati prokleti korak i gledati lice koje nikada nije jednako onom pravom. Zažalim, uvijek zažalim, ali ne mogu ne požuriti, svaki put grčenje u želucu uvjerava me kako su to upravo ta leđa za čije će mi lice zapeti pogled, saplesti se o njene oči da ih više ništa ne rastavi.
Razočaranje, svaki put, i svrab. Češem podlaktice – nokti su mi kratki, režem ih do jagodica, i zato pritišćem sve jače i jače, sve dok ne ozlijedim kožu i ona ne pocrveni, češem se dok mi se ne stvore kraste, ne mogu se prestati češati.
Izlazi iz jezera i suši se. Bijela je, posve bijela. Briše se polako, uživajući. Pjevuši tiho, jedva čujno, glas joj se miješa sa šumom vode. Vidim njena duga leđa, gotovo presječena u struku.
Površina jezera upada mi u oči. Nije čista – lišće, mnogo lišća, tvori pravilne ornamente, poput uzorka na tkanini. Sitni su, jedva vidljivi, ali ja ih vidim, izgledaju poput retuširane crno-bijele fotografije uzorka drva pod velikim povećanjem. Uzorak je ispresijecan krupnim detaljima stabala i trske. Prljav je, vrvi sitnim životom kukaca, pauka, stonoga i ličinki. Voda je mutna. Češem se po podlakticama, predosjećajući svrab.
Pogled se vraća njoj. Suha je. Diže ruke i trese kosom, dugom mekom kosom. Odsjaj me vara i ne mogu joj odrediti boju, ne mogu odrediti čak ni je li tamna ili svijetla. Figura joj je savršena – pregib koljena, bokovi, nadlaktice, unutarnji dio stegna. Vršci grudi proviruju joj iza leđa.
Mišićave ženske noge, ne premišićave – ništa nije dobro kad je pretjerano – mogu biti divne. Skoro kao i noge curica od šesnaest ili sedamnaest godina koje još uvijek imaju djetinju strukturu s nježnim mišićima koje ne možeš razdvojiti od kostiju i vezivnog tkiva. Kao kod janjetine – sve je dobro, sve se jede bez ostatka, i masno i crveno, nema žlundre, a na nepcu ostaje divan okus, slan i sladak u isti čas. Mekane, a napete, glatke butine, divne butine, zriju u čvrste udove s blago istaknutim vretenastim kvadricepsima, mišići s malo masti koja daje okus vlažnom ugrizu u unutarnji dio stegna.
Stoji nepomično i kosa joj sad doseže do pola leđa. Još joj uvijek nisam uspio odrediti boju. Ne mogu vidjeti kako izgleda sprijeda. Ne smijem dopustiti da me spazi. Mogao bih baciti kamenčić u stranu, onda će se okrenuti. Moram biti oprezan, vidjet će me ako pogleda pažljivije, raslinje nije dovoljno gusto.
Okreni se. Okreni se! Čujem šištanje svojega glasa propuštenog kroz stisnute zube. Nisam bio ni svjestan da govorim. Bit ću tih i strpljiv i sve će biti u redu. Stavljam ruku na usta i škrgućem zubima. Desni me svrbe, osjećam sitne kamenčiće ispod koljena. Bodu, usjekli su se duboko, tek sad to primjećujem. Grabim blato prljavo žute boje i primičem ga ustima. Širim prste trenutak prije nego što dlanom dotaknem usne. Koljena me svrbe, sjekutićima pilim jezik, grizem obraze iznutra, nogama stružem po tlu.


Ilija Čvorović otac male Shiloh?

Poratni opus gospodina Krleže



Inače, danas idem u Split
Splićani, dođite u Ghetto večeras u 21 sat, promocija knjige dobre autora mudra!

Eto ga, izgubismo od Brazila, borismo se, što se može.

Ovo nije post o nogometu, iako ga i ja, eto, rado pratim, nego vas obavještava o čitanju i sviranju večeras u SC-u, srijeda, 14. 6, početak u 21h, s vjerojatnim kašnjenjem.

Ponijet ću gitaru i svoje monumentalno pojačalo, pa ćemo vidjeti.

Specijalna gošća je Betty Bijou, širom svijeta poznata po čitačkim supermoćima, koja će pročitati ponešto mojega, dok budem svirao, a pročitat će, bogami i ponešto svojega.

Detalji kod knjigoljuba.

Tko dođe, plati mi sok od kruške.

I tako, šank njie radio, pa sam pio vodu umjesto soka od kruške.
Kočitačica, kao i njena gošća, bile su odlične.

Moja gošća (vidi gore) bila je sjajna.
Ja sam bio najgori.

Štovana voditeljica večeri snimala je sve, pa možda ispadne i neka multimedija od toga (jel se tako kaže?) Osim ako se ne budem sramio...

Eh, da, kliknite na blog mog velikog prijatelja i znamenitog genije, pa mu čestitajte rođendan!


DODATAK: ČITANJE JE BILO U SRIJEDU, DAKLE, PROŠLO JE. VIDIM DA S NEKI SHVATILI DA JE TO DANAS....
TAKO MI I TREBA KAD MI SE NE DA PISATI NOVI POST, NEGO STALNO NADODAJEM U JEDNOM TE ISTOM...

EVO, NADODAJEM JOŠ NE BIH LI NAJAVIO NOVI POST ZA SUTRA, TOČNO U PODNE!




Blog je zlo!

Stvaratelj u naponu

Pogledajte ovdje jedan od boljih intervjua što ih vidjeh u posljednje vrijeme.

A tu je i još jedna starrra:

ZABORAVLJAM


zaboravljam gdje sam ljetovao početkom osamdesetih, koji smo auto tada imali, nikako se ne mogu sjetiti, a moram jer mi o tome ovisi život, balaševićevog albuma koji sam slušao te godine na moru i dana u kojem sam posljednji put poslušao njegovu kazetu, moram se sjetiti što sam mislio o tebi i u godini u kojoj sam diplomirao, na koga sam mislio kad sam te sreo i što smo radili u trenutku u kojem sam te zavolio, zaboravio sam tko su nam bili susjedi u starom stanu krajem sedamdesetih, kada nisam ni znao da postojiš, gdje smo izlazili jeseni '97, i tko je sa mnom slavio novu '99, s kim si bila kad sam te zavolio, moram se sjetiti jer gubim dah i ne mogu disati dok se ne sjetim točnog dana, mjeseca i sata kada sam posljednji put plakao




Vremenska prognoza za lipanj?

Seks u školi! Likovnoj...

Houllebecq previše koristi znak: ";", a i prilično je ružan

TRAVNO PEŠČENICA


otkako sam otišao
plus je to što
nisam više u maloj i vlažnoj
sobi otvorenoj s tri strane
ljeti prevrućoj, zimi prehladnoj
spavam na velikom krevetu s čvrstim madracem
plus je i to što sam sam

minus je to što
ne čujem ptice dok se budim
noću ne čujem vlakove s ranžirnog kolodvora
dizalo ne ide do moga kata
nema više džungle pod prozorom
minus je to što sam sam


NEOBJAVLJENE SNIMKE GRUPE THE BEATLES


DOĐITE, SEVERINA JE REKLA DA ĆE DOĆI!


NEBOUZDANI SEKS NA SATU LIKOVNOG ODGOJA, USKORO NA BESTSELERU!!!!!!!!!

1977.


od svih padanja u san
iz djetinjstva
sjećam se jednog jedinog:

preglasan zvuk televizora
komentator viče, naši su u šansi
ili su dali gol
svejedno mi je

huk s tribina postao je nestvaran
odjekuje, s vremena na vrijeme
otvaram oči, ali smisao bježi

ljeto je, odjeven sam
vruće mi je, moram skinuti odjeću
od svih padanja u san sjećam se
mama će biti ljuta
moram
znam


Što se zbiva sa mnom?

Danas ovdje, sutra na Bestseleru!

Zoran Ferić dobio ptičju
gripu!

PRONAĐITE RAZLIKU!

USPAVANKA


kada počneš razmišljati
o tome koja je
razlika između
kurvetine i kurvice
vrijeme je, Gawrune
da se ide kući
ravno u krevet
ušuška fino
temeljito
pokrije preko glave
i opale dva-tri
reska, sočna i gromka
za ljepše snove



MOJE PJESME, MOJI SNOVI


DEVIJACIJE SPOLNOSTI U MLADIH


SEKS NA SATU LIKOVNOG ODGOJA, USKORO NA BESTSELERU!!!!!!!!!

Svečano obećavam da ću pjesmu Ono sve što znam o sebi odsvirati bolje i točnije, te da ću natjerati braleta da svlada one visoke tonove i odreže ih ko što je i Arsenije učinio, a možda ću čak i naštimati gitaru na Es, kao Jimi, da rečenom braletu olakšam pjevanje za pola tona, iako muka je to, ne da mi se gitaru štimati i preštimavati, lijen sam, iako to nije problem jer naprava na kojoj snimam marke Tascam posve pristojan štimer ima, a sadsam se bacio na novi hit, koji će uistinu biti hitoidan, a to je obradba skladbe Where have all the good times gone divne skupine Kinks, skupine nepravedno zapostavljene, a ako vas zanima u čemu je bit i smisao hrvatskog prepjeva, odgovor je naravno - u tome da vrijeme ne postoji.


Likovno se odgojite!

u potrazi za sobom, našao sam se tamo, pa ću vam platiti pivo ako me sretnete

NOVA KOMPOZICIJA NA NETU! ONO SVE ŠTO ZNAM O SEBI, PLUS UMIVENA I OSVJEŽENA VERZIJA SVI SU MRTVI


Prije nekih tjedan dana u Zagrebu je otvorena izložbe mlade slikarice Petre Brnardić. pod naslovom "Schizomania"..
Bio sam tamo, a vi vrlo vjerojatno niste što možete popraviti ako svratite u Atelier Artenativa, Gajeva 26 (ulaz na kojem piše Dalmacijavino).
Izložba je otvorena do 16.6, srijedom, četvrtkom i petkom od 16 do 20 sati.


O čemu se radi?

Gđica Brnardić kombinira sliku i fotografiju, koristeći vlastito tijelo kao sredstvo izražavanja, zbog kojeg bi se razloga ova izložba mogla svidjeti muškom dijelu posjetitelja iz posve pogrešnih razloga.
Meni se izložba svidjela zbog, naravno, zbog umjetničkog dojma, te zavidne vještine izvedbe.

Časna riječ.





KLIKNI ZA HUMANITARNU POMOĆ UMJETNICIMA!

Vratih se ja, pa da nazdravimo jednom otužnom pjesmom.


TATA

Na Ljubljanskoj je autobus udario čovjeka. Čovjek je, neprirodno iskrivljen, ležao licem nadolje. Lokva krvi bila je mala, a pola metra od njega ležala je kapa. Kroz rijetku kosu vidjela se koža tamna i izborana od sunca. Majka mi je okrenula glavu i držala je sve dok se na semaforu nije upalilo zeleno svjetlo i dok mi nismo krenuli. Činilo mi se da poznajem tog čovjeka, podsjećao me na oca jednog dječaka kojeg sam znao. Igrali smo nogomet i on je bio veseo što će mu doći tata. Došao je i igrao nogomet s nama. Kaput mu je bio iznošen, govorio je smiješno, a meni je tata bio profesor i bilo mi ih je pomalo žao. Oni su uživali, dobro su igrali i otac i sin, a ja sam bio najgori. Htio sam igrati iako sam imao štake. Obično bih bio višak i on je vjerojatno zato žalio mene, od čega koristi nismo imali ni on ni ja. Teško je živjeti s istinom, a istina je bila da je moj stari bio najbolji. Jedino što sam još želio bilo je to da bude visok točno dva metra. Poslije sam često viđao tog čovjeka - svaki bi put čekao da prođemo i, trenutak nakon što bih ga mogao dobro vidjeti, podigao glavu s asfalta, a bio sam siguran da bih mu mogao prepoznati lice.


SVI SU MRTVI

RADOST!

Eto,
prođe naporna radna faza.
Sad ću polako hvatati zalet za zajebanciju.
A zdravlje je najvažnije.

Poslušajte kompoziciju "Svi su mrtvi", najnajnoviju verziju.

I otiđite ovdje, da vidite jesam li tamo.

Obavijest: Vratio sam se i sad sam ovdje. Ali i tamo. Samo ne znam kad, jer vrijeme ne postoji.
A vi nemojte u bolnicu, ako ne morate. Neću ni ja više, ako ne budem morao.


Glede pjesme, glas je bratov, on bolje pjeva od mene. A ja sviram, sve osim bubnjeva koji se sviraju sami, kako im se naredi