Vratih se ja, pa da nazdravimo jednom otužnom pjesmom.
TATA
Na Ljubljanskoj je autobus udario čovjeka. Čovjek je, neprirodno iskrivljen, ležao licem nadolje. Lokva krvi bila je mala, a pola metra od njega ležala je kapa. Kroz rijetku kosu vidjela se koža tamna i izborana od sunca. Majka mi je okrenula glavu i držala je sve dok se na semaforu nije upalilo zeleno svjetlo i dok mi nismo krenuli. Činilo mi se da poznajem tog čovjeka, podsjećao me na oca jednog dječaka kojeg sam znao. Igrali smo nogomet i on je bio veseo što će mu doći tata. Došao je i igrao nogomet s nama. Kaput mu je bio iznošen, govorio je smiješno, a meni je tata bio profesor i bilo mi ih je pomalo žao. Oni su uživali, dobro su igrali i otac i sin, a ja sam bio najgori. Htio sam igrati iako sam imao štake. Obično bih bio višak i on je vjerojatno zato žalio mene, od čega koristi nismo imali ni on ni ja. Teško je živjeti s istinom, a istina je bila da je moj stari bio najbolji. Jedino što sam još želio bilo je to da bude visok točno dva metra. Poslije sam često viđao tog čovjeka - svaki bi put čekao da prođemo i, trenutak nakon što bih ga mogao dobro vidjeti, podigao glavu s asfalta, a bio sam siguran da bih mu mogao prepoznati lice.
SVI SU MRTVI
RADOST!
Post je objavljen 01.06.2006. u 22:16 sati.