Sagnula se, čini mi se da se ogleda u vodi. Podižem se u čučanj i trljam koljena. Nos mi je začepljen, ne mogu ga ispuhati, pa dišem kroz usta. Govori sa sobom, ne prepoznajem riječi ni jezik, daleko je i njen zvuk miješa se s tupim šumom mog disanja. Noge su joj blago raširene i ispod crte njene savršeno oble i glatke stražnjice, na kojoj nema nijedne crte opuštenosti, nijedne mrlje, proviruje busen mrkih dlačica.
Ne smijem se pomaknuti. Čut će me. Nešto će šušnuti. Najmudrije bi bilo otići. Na sve četiri otpuzati što dalje odavde. Oprati se i zaboraviti ovo mjesto. Usta su mi suha. Kružim jezikom po zubnom mesu, smirujem desni koje žude za češanjem, grebanjem, bodljikavom žicom. Odlučujem otići prije nego što je vidim i dam joj priliku da ona vidi mene. Gotovo je.
Podiže se i ja zastajem u bijegu. Oblik njena tijela već sam negdje vidio. Pratio sam je, sustizao, ali znam da je nisam i stigao. Sjetio bih se njena lica i razočaranja koje je uslijedilo. To ne zaboravljam, svaki put osjećaj ima posebnu nijansu. Možda je to bilo u snu? Povlačim se i pripremam za bijeg. Sve glasnije čujem svoj dah. Tijelo me izdaje. Obamrlost me tjera da ponovno zastanem. U trenutku se sve mijenja. Bez razmišljanja uzimam oblutak i bacam ga na pola puta između nas, u stranu.
Okreće se i napokon joj mogu vidjeti lice. Ne mogu odvojiti pogled – okrećem glavu, ali mi se oči kreću u suprotnom smjeru, prikovane su na ornamente pravilne poput onih s površine jezera, crvene i ružičaste, kroz koje jedva nazirem crte lica. Mreža dubokih brazdi (osjećam njihovu hrapavost na vršcima prstiju) pali moje obraze. Nešto sitno kreće se po njima, mijenjajući boju, smjer i brzinu u isti mah. Ne mogu joj pronaći oči.
S naporom okrećem pogled prema jezeru, ali i u njemu vidim njeno lice. Bacam još jedan kamen pokušavajući razbiti mirnu, tankom mrežom izbrazdanu površinu, ali ne uspijevam. Uzimam veći kamen koji zatalasa djelić površine koji se kreće lijevo-desno, gore-dolje, smije mi se koncentričnim krugovima i onda se smiruje pretvarajući se u ogledalo, iskrivljeno i izazovno. Ovo je san, pokušavam se uštinuti, ali mi prsti klize po koži zamazanoj muljem.
Ustajem, podižem hlače, ne uspijevam ih zakopčati, ne znam jesam li se odao, nije me briga, nije me briga za šum koji stvaram, sudaram se s granama i stabljikama, oštri listovi režu mi lice i ruke, sitni komadići bilja pršte, odlamaju se i udaraju u mene. Osjećam kako mi ulaze pod kožu. Prolaze kroz potplate cipela, šibaju me po golim butinama. Češem se, ne mogu se prestati češati. Hlače su mi spale ispod koljena, sapleću me; zastajem i navlačim ih zajedno s blatom, trunjem, nečim živim, sitnim, hrapavim.
Iza sebe čujem šum, znam da je to ona. Ne usuđujem se okrenuti. Znam da produžava korak, uskoro ću na vratu osjetiti njen dah. Zatim će se stvoriti pored mene i ja više neću moći zaustaviti njen pogled.
Češem se, grizem obraze iznutra, ruke su mi u krastama i ogrebotinama, u ustima osjećam metalni okus krvi pomiješane s muljem. Hlače mi spadaju, pridržavam ih rukom, ispuštam i ponovo navlačim.
Zove me, govori mi da stanem, premda je ionako brža od mene. Molim je da me ostavi, ali ne mogu čuti svoje riječi. Vrh njenog kažiprsta dodiruje mi rame i ja zatvaram oči, trčeći naslijepo s rukama na licu.
Češem se, trčim, padam, podižem se i opet trčim, posrćem i molim se, iako sam sto puta rekao da ne vjerujem ni u to ni u ništa drugo, da je ovo san.
Molim se da se odmah probudim u svom krevetu pokriven preko glave tako da mi ispod deke ne viri ni najmanji djelić tijela, s upaljenim svjetlom i spuštenim roletama, zaključanim vratima, i da si pored mene jedino ti, koja me držiš za ruku.
Japan predaje utakmicu Hrvatskoj: "Bolji ste, nema smisla!"
Niko Kranjčar prelazi u hokejaše
Inače, u Splitu sam
Inače, u Zagrebu sam
Post je objavljen 18.06.2006. u 22:54 sati.