Šećući pored jezera, čuo sam kako netko pliva. Ugledao sam je – plivala je prsno, upravo onako kako treba. Bijeli obris vijugao je kroz vodu, nakratko izranjao i onda opet klizio ispod same površine. Oko siluete vijugala je duga kosa.
Poštujem dobre plivače. Plivam brzo i u odličnoj sam kondiciji, ali mi stil nije jača strana. Volim promatrati žene koje plivaju brzo, bez suvišnih pokreta, kako se, sporo vadeći ruke iz vode, kreću bez napora. Eleganciju cijenim, možda zato što mi nije vrlina.
Kleknuo sam i promatrao je zaklonjen grmljem. Kada te nitko ne vidi, ne moraš skrivati pogled. Na miru joj odmjeravam visinu i proporcije. Pažljivo i temeljito, bez žurbe, razabiram njen obris od varke koju stvara lom svjetla u vodi.
Kad šećem gradom, nikada ne mogu odoljeti da djevojku koja hoda ispred mene ne pogledam i sprijeda. Pružam korak i sustižem je. Gusta, duga, meka kosa (mekoća se vidi), uzak struk i vitki gležnjevi na koje se nastavlja pravilan luk i dvije okomite crte mišića na gornjem dijelu lista. Noge često ljepše izgledaju straga jer mršave djevojke obično imaju kvrgava koljena. Duge ruke s dugim prstima, ruke ne previše tanke, mišići s mrvicom-dvije masnog tkiva koje koži daje aromu kao što mast stvara okus hrani, malo mekoće za okus ugriza u nadlakticu. Ruke su važne, najvažnije, a kasno sam to naučio.
Stižem je – brz pogled, nezainteresiran, kao da me zanima izlog ili fasada. Gledam prvo na suprotnu stranu, onda se pogled vraća i neupadljivo, samo nakratko zaustavlja na njoj. Svaka leđa, svaki struk, kosa, noge i stražnjica imaju lice koje sam ja stvorio. Jasno ga vidim i znam da nije potrebno pružati prokleti korak i gledati lice koje nikada nije jednako onom pravom. Zažalim, uvijek zažalim, ali ne mogu ne požuriti, svaki put grčenje u želucu uvjerava me kako su to upravo ta leđa za čije će mi lice zapeti pogled, saplesti se o njene oči da ih više ništa ne rastavi.
Razočaranje, svaki put, i svrab. Češem podlaktice – nokti su mi kratki, režem ih do jagodica, i zato pritišćem sve jače i jače, sve dok ne ozlijedim kožu i ona ne pocrveni, češem se dok mi se ne stvore kraste, ne mogu se prestati češati.
Izlazi iz jezera i suši se. Bijela je, posve bijela. Briše se polako, uživajući. Pjevuši tiho, jedva čujno, glas joj se miješa sa šumom vode. Vidim njena duga leđa, gotovo presječena u struku.
Površina jezera upada mi u oči. Nije čista – lišće, mnogo lišća, tvori pravilne ornamente, poput uzorka na tkanini. Sitni su, jedva vidljivi, ali ja ih vidim, izgledaju poput retuširane crno-bijele fotografije uzorka drva pod velikim povećanjem. Uzorak je ispresijecan krupnim detaljima stabala i trske. Prljav je, vrvi sitnim životom kukaca, pauka, stonoga i ličinki. Voda je mutna. Češem se po podlakticama, predosjećajući svrab.
Pogled se vraća njoj. Suha je. Diže ruke i trese kosom, dugom mekom kosom. Odsjaj me vara i ne mogu joj odrediti boju, ne mogu odrediti čak ni je li tamna ili svijetla. Figura joj je savršena – pregib koljena, bokovi, nadlaktice, unutarnji dio stegna. Vršci grudi proviruju joj iza leđa.
Mišićave ženske noge, ne premišićave – ništa nije dobro kad je pretjerano – mogu biti divne. Skoro kao i noge curica od šesnaest ili sedamnaest godina koje još uvijek imaju djetinju strukturu s nježnim mišićima koje ne možeš razdvojiti od kostiju i vezivnog tkiva. Kao kod janjetine – sve je dobro, sve se jede bez ostatka, i masno i crveno, nema žlundre, a na nepcu ostaje divan okus, slan i sladak u isti čas. Mekane, a napete, glatke butine, divne butine, zriju u čvrste udove s blago istaknutim vretenastim kvadricepsima, mišići s malo masti koja daje okus vlažnom ugrizu u unutarnji dio stegna.
Stoji nepomično i kosa joj sad doseže do pola leđa. Još joj uvijek nisam uspio odrediti boju. Ne mogu vidjeti kako izgleda sprijeda. Ne smijem dopustiti da me spazi. Mogao bih baciti kamenčić u stranu, onda će se okrenuti. Moram biti oprezan, vidjet će me ako pogleda pažljivije, raslinje nije dovoljno gusto.
Okreni se. Okreni se! Čujem šištanje svojega glasa propuštenog kroz stisnute zube. Nisam bio ni svjestan da govorim. Bit ću tih i strpljiv i sve će biti u redu. Stavljam ruku na usta i škrgućem zubima. Desni me svrbe, osjećam sitne kamenčiće ispod koljena. Bodu, usjekli su se duboko, tek sad to primjećujem. Grabim blato prljavo žute boje i primičem ga ustima. Širim prste trenutak prije nego što dlanom dotaknem usne. Koljena me svrbe, sjekutićima pilim jezik, grizem obraze iznutra, nogama stružem po tlu.
Ilija Čvorović otac male Shiloh?
Poratni opus gospodina Krleže
Inače, danas idem u Split
Splićani, dođite u Ghetto večeras u 21 sat, promocija knjige dobre autora mudra!
Post je objavljen 16.06.2006. u 15:18 sati.