|
|
| rujan, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah
Sprema se turbo ludi odličan vikend u Zagrebu. Dolazi nam 10 000 ljudi iz inozemstva na 16th World Corporate Games. Hrvatska ima čast ugostiti ih prvi put u svom mladom životu. Naravno, bit ću tamo, navijat za svoju ekipu, koja god to bila. „Malo“ ću škicnuti i strane komade, mislim ipak ima preko 3000 sudionika + popratna ekipa. Što znači bar 1500 muških osoba starijih od 18 (to su korporacijske igre, znači moraš raditi negdje da bi sudjelovao. To također znači da će 90% njih biti stariji od mene, jer sam ja tek diplomirala. A strane korporacije neće slati na dalek put baš neke tamo pripravnike sa srednjom školom koji su tek počeli raditi. Radije će slati svoje visoke obrazovane ljude koji se vjerojatno nisu nikad bavili sportom, nego samo štrebali. Ali tako i tako cilj igara nije sportska pobjeda već druženje i zabava, sklapanje prijateljstva i poslovnih kontakata. Na ovo zadnje sam se značajno nakašljala) (jebate koja logika).
Navečer je party. Hm, VIP party. Naravno idem. Besplatna klopa i cuga, dobra muzika, i puno mladih ljudi. Ma ko ne bi išao?
Iste subote navečer počinje Noć gutača reklama. Tamo će se svakako pojaviti samozvana hrvatska kremica. U gradu kao što je Zagreb to je događaj mjeseca. A na spomen takozvane elite, smučilo mi se, pa je odluka definitivno pala na pridruživanje raskalašenoj gomili na Jarunu.
Vidjela sam raspored poslovnih puteva za sljedećih mjesec i pol dana. Nema gdje me neće biti. Od Prevlake pa sve do Dunava… po par dana svugdje. Savršeno! Ipak, ovo ustajanje svaki dan (pre)rano ujutro me ubija u pojam. Nisam to baš tako zamišljala.
Bez obzira na loše strane svakog posla, pa tako i mog, svejedno imam skoro najbolji posao na svijetu. Jedino bi bilo dobro da se radi 4 dana u tjednu, a 3 odmara. Mislim da bi to svima odgovaralo. Jer ovakav način rada godinama nije human. I ljudi bi mogli početi mrziti svoj posao. I ljude koji s njima rade. I svoj kompjutor. I auto kojim se voze na posao. Ili tramvaj/bus. A to nije dobro. Za njihovo zdravlje i sigurnost, a sigurno je i štetno po okoliš. A možda takvi mrzovoljni nećemo moći ni u EU. A to svi tako jako želimo. Zato predlažem da izglasamo referendum: samo 4 radna dana u tjednu. Tko je za, nek se javi!
Kolega s posla kaže da je njegova dijagnoza: emocionalno nedostupan.
Oženjen je, ima 2 djece. Sina koji se ženi i curicu koja završava osnovnu školu. Nju obožava. Njega podnosi. Žena je isto „ok“. Povremeno ga nazovu stare frendice. Samo frendice da se zna. I priča s njima po pol sata o svemu i svačemu, uglavnom o obitelji i poslu. Nakon toga poklopi i kaže: "Pa kako one još uvijek ne shvaćaju? One mene ne mogu pridobiti. Ja sam emocionalno nedostupan. I nije mi žao što sam takav. Nemam je vremena za njihova prenemeganja.
Slučaj riješen. On zna svoju dijagnozu i pomirio se s tim. A one? One stvarno ne kuže. Nisu mu to frendice od prije par mjeseci. Zna ih čitav život. I još uvijek ne kuže.
Uzrok: sindrom medicinske sestre. Vječna ženska boljka. „Možda on je takav, ali ja ću ga promijeniti. Ja ću ga utješiti. On će zbog mene postati veseliji, društveniji, bolji….“ Kao što je on sam rekao: ja se neću promijeniti zbog njih. A svaki put kad me nazovu pokušavaju to. E baš zato neću.
Zašto pripadnice nježnijeg spola misle da će mu baš one pomoći, da su baš one drukčije od onih koje je imao do sada, „ja sam predivna i on će zbog mene postati isti takav“….i još puno „ja“ i „zbog mene“ i sličnog. Zato što se previše koncentriraju na samu sebe, nikad ga neće promijeniti. Baš zato što on to ne želi. Ne na taj način.
U svakoj vezi (koja traje duže od „tri put krevet, dva put auto“) ljudi se jedan drugome prilagođavaju. To ne znači odustajanje od samog sebe ili činjenje nečeg što ne želiš/voliš/ne možeš podnijeti (makar ima i toga naravno), nego ustvari privikavanje na to da je ta osoba drukčija od tebe i da neće nikad postati tvoja slika i prilika. I da ju ne moraš promijeniti da bi ti odgovarala.
Bila sam na jedrenju. Otišla daleko od svega. Od svih.
Nisam bila sama. Ne znam jedriti. I ne volim biti potpuno sama. S hrpom stranaca je ok. Bez suvišnih pitanja. Bez puno priče. Kad možeš reći što želiš i baš te briga.
More je hladno. Kupala sam se punih 7 minuta. A kakva noć je uslijedila. Puno dobrog crnog dalmatinskog vina. Jastoga u izobilju. Glumeći-da te-obožavaju konobari oblijetali su cijelu noć oko nas. A ja sam htjela samo tišinu, zvijezde iznad sebe, i pogled na more.
Opet sanjam.
Sail away with me honey (hani) now, now, now…
Sad bi najradije negdje otplovila, otišla što dalje od ovog života, ostavila sve iza sebe i ne bi mi uopce nitko falio mjesecima… samo, ne mogu… nemam snage za to…
I have two lives; one for real, one for dreams…
Problem je u tome što više živim u ovome for dreams. A ljudi me tjeraju da odrastem, i da živim for real.
Ok, možda jesam previše naivna. Ljudima pristupam s povjerenjem i očekujem isto od njih.
Tako mi sjedimo na ručku i komentiramo neke kolege s posla, odnosno oni komentiraju.
Kolega: ovaj novi je takav, ovakav, onakav… ništa ne valja… ne želi se družiti s nama… priča gluposti, umjesto da se prihvati posla…bla bla bla…
Ja: to uopće nije istina. On stalno preuzima poslove od onog starijeg. Onaj stariji ga uzima zdravo za gotovo jer je tek došao. Iskorištava ga konstantno. A novi lik ne zna kako mu reći da je toga dosta pa je zato u zadnjih par dana lošije volje. Za razliku od ovog starijeg koji je već -2 weeks in a row- loše volje.
I kaj me dočeka kad se vratim? Osoba iz društva je to lijepo sve prenijela starijem kolegi. I onda naravno nastane sranje jer ovaj više ne priča sa mnom. Ali nitko se nije sjetio reći kako su svi drugi pljuvali po mlađem. A ne, to ne!
Pa kakvih to ljudi ima? Ako se nekaj komentira, onda neka to i ostane iza zatvorenih vrata. Sad ispada da sam ja kriva za sve. Da sam jedino ja nekaj komentirala. Pa bilo bi mi ispod časti pričat okolo što su drugi komentirali.
Možda je sve to posljedica ovih loših kišnih dana. U gradu je koma. Kiša pada već pet dana. PET fucking dana! Danas je već bolje, razvedrava se. Ne mogu živjeti bez sunca. Ne funkcioniram normalno. Ne funkcioniram nikako.
Never mind. Shit happens. Big girls don't cry.