Kolega s posla kaže da je njegova dijagnoza: emocionalno nedostupan.
Oženjen je, ima 2 djece. Sina koji se ženi i curicu koja završava osnovnu školu. Nju obožava. Njega podnosi. Žena je isto „ok“. Povremeno ga nazovu stare frendice. Samo frendice da se zna. I priča s njima po pol sata o svemu i svačemu, uglavnom o obitelji i poslu. Nakon toga poklopi i kaže: "Pa kako one još uvijek ne shvaćaju? One mene ne mogu pridobiti. Ja sam emocionalno nedostupan. I nije mi žao što sam takav. Nemam je vremena za njihova prenemeganja.
Slučaj riješen. On zna svoju dijagnozu i pomirio se s tim. A one? One stvarno ne kuže. Nisu mu to frendice od prije par mjeseci. Zna ih čitav život. I još uvijek ne kuže.
Uzrok: sindrom medicinske sestre. Vječna ženska boljka. „Možda on je takav, ali ja ću ga promijeniti. Ja ću ga utješiti. On će zbog mene postati veseliji, društveniji, bolji….“ Kao što je on sam rekao: ja se neću promijeniti zbog njih. A svaki put kad me nazovu pokušavaju to. E baš zato neću.
Zašto pripadnice nježnijeg spola misle da će mu baš one pomoći, da su baš one drukčije od onih koje je imao do sada, „ja sam predivna i on će zbog mene postati isti takav“….i još puno „ja“ i „zbog mene“ i sličnog. Zato što se previše koncentriraju na samu sebe, nikad ga neće promijeniti. Baš zato što on to ne želi. Ne na taj način.
U svakoj vezi (koja traje duže od „tri put krevet, dva put auto“) ljudi se jedan drugome prilagođavaju. To ne znači odustajanje od samog sebe ili činjenje nečeg što ne želiš/voliš/ne možeš podnijeti (makar ima i toga naravno), nego ustvari privikavanje na to da je ta osoba drukčija od tebe i da neće nikad postati tvoja slika i prilika. I da ju ne moraš promijeniti da bi ti odgovarala.
Post je objavljen 28.09.2005. u 15:44 sati.