Loša strana online odnosa
U 21. stoljeću došlo je do transformacije u kojem su se mnoge stvari zamijenile tehnologijom. Ljudi su masovno počeli koristiti internet za razne stvari – za prodaju, promociju, kupnju, pa čak i upoznavanje ljudi. U tom socijalno – mrežnom svijetu stvorio se pojam i online dating. Možda ste se već i prije susretali sa ovim pojmom, možda znate što je to, no možda ste baš vi koji se upravo nalazite u takvoj situaciji.
Pojam „catfishing“ je jako mlad pojam, isto tako je i naziv filma koji je pobliže prikazao kako takvi online odnosi mogu i završiti, i koje su zapravo mračne strane online veza. Catfish je osoba koja stvori lažan profil i pretvara se da je netko tko nije koristeći nečije druge fotografije i identitet. Ti, takozvani „catfish“ koriste razne socijalne stranice kao što su Facebook i Twitter, s namjerom da se druge osobe zaljube u njih. (preuzeto s Wikipedije).
Zašto pišem o ovome? Jer sam se nedavno pronašla u sličnoj situaciji gdje sam otkrila kako zapravo osoba s kojom se dopisujem već četiri godine nije ta osoba za koju se predstavljao. Mnogi će reći kako sigurno nikada ne bi nasjeli na takvo nešto, i kako su osobe koje se dovuku u takve situacije navine i budale. No, - idemo to malo detaljizirati.
Sve počinje s jednim trenutkom kada se na vašoj socijalnoj mreži zacrveni onaj kutak za prijatelje – upravo ste dobili jedan friend requests. Naravno, odmah se u kutu vašeg mozga pojavi znatiželja, i otvarate profil te nove – nepoznate osobe. Vidite kako imate neke zajedničke prijatelje i pretpostavljate samo kako tu osobu niste u društvu primjetili. No, kada vidite fotografije te osobe, zapitate se kako je takva osoba u vašem društvu mogla proći nezamjećeno. Nakon par dana počinju se pojavljivati „like“ i komentari od te osobe – i odjednom ta vam se osoba javi. Naravno, izgled je primaran kod upoznavanje i rijetko kada će se dogoditi da se odbijete upustiti u razgovor sa zgodnom osobom, što je slučaj i kod javljanja ovakvih ljudi. Razgovor završi tako; da nakon par sati dopisujući se – osjetite trenutak iznenađenje kako prije niste naletjeli na osobu s kojom se ovoliko dobro slažete; kao da je on druga verzija vas samih. I tako se ti razgovori nastavljaju, stvarajući jedan odnos koji s vremena na vrijeme, postaje snažan i emotivan. Upoznajete se i dijelite s tom osobom svoje najgore trenutke, svoje najbolje, čak i svoje najskrivenije tajne i snove. Ipak to je sam online stranac i nemate strah ni neugodnosti. Ta osoba vas uvuče u svoj svijet i s njim dijelite njegove boli, strahove, ljutnje. Budete njegova podrška i uvijek ste tu za tu osobu. Iako je ne znate, uvijek vam se čini kako je baš vi znate najbolje. I dogodi se trenutak kada se u taj odnos počinju ubacivati emocije. Postali ste vezani za osobu koja je na razini vašeg zamišljenog prijatelja.
No, iza monitora osoba koja vam šalje poruke je zapravo netko sasvim drugi. Netko čije slike nikad niste vidjeli, netko tko uopće nema nikakve emocije prema vama i netko tko zapravo uživa u boli koju će osoba osjetiti kada sazna da osoba za koju se on predstavlja – ne postoji. Internet je pretvorio ljude u nešto monstruozno i nerazumljivo. Catfish osobe na kraju zapravo i otkriju kako oni nisu osobe za koje su se predstavili, jer nakon dužeg vremena, laganje im ne predstavlja užitak, već žele povrijediti osobu – te joj otkriju kako su sve ovo vrijeme bili pijuni u bolesnoj igri jako bolesnog uma. To je kao kada pauk plete mrežu oko muhe; uživa u tom igranju s plijenom, no nakon nekog vremena pauku to dosadi i plijen postane njegov obrok.
Ja sam takvo neugodno iskustvo doživjela u blažoj varijanti; imala sam neki osjećaj tokom našeg dopisivanja, kako to nije baš sve bajno i krasno i bila sam spremna na negativno iskustvo. No, mačku je ubila znatiželja. Dogovorila sam sastanak. Kako je prošlo? Dotična osoba se nije pojavila, iako je cijeli dan slala poruke kako je na putu prema meni. Srećom, nisam bila ni povrijeđena ni razočarana – samo su bile potvrđene moje sumnje, i dobila sam motivaciju da otvorim oči ljudima (curama i mladićima) koji se trenutno nalaze u takvoj situaciji jer bi i oni mogli biti dio igre nekog bolesnog bića.
Ukoliko se dopisivate s osobom prema kojoj se pojavljuju određene emocije koje ne možete kontrolirati, prvo shvatite da niste sami i da postoje mnogi takvi, i da uvijek postoji opcija da se ta online povezivanje prebaci i na realno. Kako ćete saznati dal' uopće postoji ta osoba s kojom se dopisujete? Socijalne mreže, koliko god negativne bile – imaju jednu pozitivnu stranu. Na njima primjetiš koliko netko doista jest socijalan. To primjetite po broju komentara i likova na njihovim fotografijama i statustima. Čim vidite fotografije nečijeg izlaska i te fotografije imaju taggove drugih ljudi – koji komentiraju tu sliku; možete zapravo potvrditi da se baš to i dogodilo. Ukoliko vaš online prijatelj nema takvih fotografija, ili ima fotografije koje nikad nisu komentirane ili taggirane sa strane njegovih prijatelja – doista se trebate zapitati o kome je tu riječ. Zar stvarno, ljudi koji uopće imaju svoje socijalne profile na internetu, nemaju i svoje prijatelje s kojima izlaze vani na njima kao svoje prijatelje? Dodajte nekog od njegovih frendova za kojeg smatrate da ima najbolji kontakt s dotičnom osobom – ukoliko ta osoba potvrdi da je i s njom sve samo online – odmah prekidajte bilo kakav odnos.
Čim osoba s kojom se dopisivate počne pokazivati malo „overreal“ ponašanje, on je ili najbolji od svih ili najgori od svih ili jednostavno osoba koja je prošla toliko ljudskih katastrofa u životu i ostala toliko dobra i toliko vrijedna pažnje. Znajte nešto nije dobro. Ne sumnjam da postoje takvi ljudi, no u catfising situaciji to je ključno ponašanje osobe koja krade tuđi identitet. Oni pokušavaju stvoriti povezanost na način da su oni najbolje osobe za vas, traže suosjećanje i podršku. Nadalje, ukoliko odbija s vama imati razgovore preko cam –a; ili im je opravdanje kako nemaju cam; zar danas stvarno postoje laptopi koji nemaju u sebi već ugrađenu malenu spravicu nazvanu web kamera!!
Ja trenutno zamišljam da hodam gradom i susretnem osobu s kojom se dopisivam putem interneta već duže vrijeme i nazovem ga – i on se okrene prema meni, pogleda me čudno i kaže kako sam ga sigurno zamijenila s nekim. Catfish osobe uzimaju osobne podatke i fotografije ljudi koje većinom mogu pratiti, kako bi njihovi realni podaci bili istinitiji nego kad bi ih sami izmišljali. Mislim da bi toj osobi u tom trenutku, mogla promijeniti život – jer i on je iskorištena figura u cijeloj situaciji, netko se njegovim životo koristi u bolesnim igricama.
Mislim da je pored „cyberbullying-a“ ovo jedno od najgorih maltretiranja putem interneta. Ovo je čak i ponižavajuće. Osobe se igraju vašim emocijama, stvori svijet oko vas u kojem počmete živjeti jer jednog dana želite biti voljeni. Iskorišteni su svaki mali djelići vas, i silovani lažima i prevarama. Netko je od vas pretvorio budalu jer samo želite biti voljeni i pripadati nekome.
Nadam se da ste svi svjesni u opasnosti koje vrebaju putem interneta i kako se nikada nećete pronaći u ovoj situaciji – a moje mišljenje, to nije nimalo ugodno iskustvo. Upravo netko negdje zna sve o vama, a vi nemate pojma ništa o njemu. Koliko ste god vi krivi jer ste dopustili takvu stvar – jer ste ignorirali opasnosti koje vrebaju, vi ste zapravo samo prevareni. Ako ste se čitajući ovo – pronašli u nečemu, nadam se kako ćete upravo prekinuti takvo poznanstvo – jer neće donijet ništa pozitivno. A svim ostalim koji se pak ne mogu pronaći u ovome, nadam se kako će se vaše online prijateljstvo ili što već – pretvoriti u vašu realnost. Jer vjerujte svi ti online odnosi su na razini odnosa zamišljenih prijatelja – pogotovo ako se službeno ne poznajete s tom osobom. Velika je razlika između online odnosa i odnosa s osobom koju znate, putem interneta. A većinom ljude u online odnosima ne znate, koliko mislite da znate, koliko želite da znate unatoč tome što ste vi u svakom trenutku bili iskreni.
Jeste ikada bili o ovakvoj situaciji?
Wo
Oznake: catfish, online prevare
16.06.2013. u 23:34 | 59 Komentara | Print | # | ^ | Like |"Zlatno pravilo prijateljstva"
Koliko je prijateljstvo važnije od ljubavnih veza? Prijateljstvo, kao i ljubavna veza, temelji se na povjerenju, i na jednak način je dio naše intime. Kroz knjige, sapunice, filmove prijateljstvo se uvijek ističe kao odnos podložen većim prijetnjama, većim preprekama, no uvijek je u odnosu na ljubavnu vezu, taj odnos izdržljiviji i feksibilniji. Na kraju prijateljstva imaju veći happy end, nego ljubavne veze. Kada vizualiziramo prijateljstvo i ljubavne veze kao vagu, koja je strana teža?
Prijateljstva se ipak grade cijeli život, ljubavne veze većinom se grade usputno na životnom putu i samo neke od njih završe taj put – one „prave“ ljubavi, dok su prijatelji tu od početka, pa sve do kraja. Čak bi bilo glupo određivati što nam je u životnu važnije. Neki će reći prijateljstvo, neki će pak reći ljubavna veza.
Kako bi istaknuli važnost prijateljstva u životu, muškarci, su smisli svoje zlatno pravilo „bro before hoes“ u kojem su naglasili kako nijedna žena ne bi smjela dovesti u pitanje odnos između njih dvoje. Mi žene smo, samo to pravilo prilagodile, jer smo shvatili kako je to možda jedino pravilo koje je najbolje ne prekršiti. No, tu se pojavi brak i u tom pravilu objek i subjekt zamijene mjesta.
No, što ako se to pravilo jednostavno prekrši? Koliko to dovede prijateljstvo pod test? Može li pravo prijateljstvo biti uništeno radi jedne osobe koja bi promijenila nečiji život? Ova situacija je dvosjekli mač, gdje su obje oštrice jednako oštre da poremete sve u nama; jer se tu mjeri kvaliteta pravog prijateljstva i kvaliteta veze kojom si spreman uništiti prijateljstvo?
Ono što mene zapravo muči je to, koji odnos od ova dva je podložniji dobrom ponašanju? Zahtjevamo li od svog prijatelja da bude dobar prema nama kako bi nam ostao prijatelj, ili pak nam je više važnije da se partner dobro ponaša prema nama kako bi nam ostao partner. Mislim da su tome najviše podložene ljubavne veze, jer prijateljstvo ima kvantitetu u kilometraži zajedničkog puta.
No, zamislimo da u ovoj priči dođe okosnica kada se stvori ljubavni trokut. Kada prijatelj prekrši taj „prijateljski kodeks“ i pronađe se u situaciji da izgubi najboljeg prijatelja, a možda čak i ljubav svog života. Većina ispitanika potvrdilo je kako im je jako bitno da se baš to pravilo ne prekrši. I da bi to utjecalo na njihovo prijateljstvo, iako su naveli da ipak sve ovisi o situaciji; vremenu koliko je prošlo i jačini emocija koji su djelili u to vrijeme s tim partnerom.
No, biti pravi prijatelj u jednu ruku je i biti podrška svom prijatelju. Ne posjedujemo nikoga, tako ni bivše partnere ni prijatelje. Ne posjedujemo ni izbor s kim će oni provoditi svoje vrijeme. Pa makar, oni to vrijeme provodili s ljudima s kojim smo mi nekad dijelili intimu.
Zamislim sebe u cijeloj toj situciji. Moj život obilježila je jedna osoba – s kojom sam bila u intimnoj i ozbiljnoj vezi. Nakon prekida, znala sam da je on zabranjen mojim prijateljicama i znala sam, ukoliko, bi jedna imala dublji odnos s njim, osim prijateljstva, da bi to prijateljstvo za mene bilo srušeno. Ne bih vjerovala da bi moja prijateljica željela biti s osobom koja je u tom trenutku bila moje sve, i očekivala od mene da ona dijeli tu intimu sa mnom kroz razgovore, savjete ili podršku. U tom trenutku to bi mi bilo kao zabijanje noža u leđa. No, od toga je prošlo puno – tri godine; i uvjerena sam da bi od mene dobila moj blagoslov. Više prema toj osobi nemam nikakvih emocija, osim lijepih uspomena i na neki način će uvijek biti dio mene. No – svi smo mi krenuli dalje.
Kad bi moja najbolja prijateljica rekla da ona baš s njim vidi sebe i da joj neizmjerno dobro s njim. Zbog čega bi joj postavila ultimatum (u kojem znam koga će izabrati, jer srce i osjećaji su upravo takvi) i tjerala ju da se zadovolji s ostalim ribama u moru i dopustiti joj da se zadovolji mrvicama. Pa ipak želim joj sve najbolje.
Mislim da prijatelji već u glavi imaju rješenja na sve, no jel' prekršiti to „zlatno pravilo“ određuje koliko je tvoj prijatelj dobar prijatelj ili koliko si ti njemu dobar prijatelj. Moja "situacija" bi samo umanjila mene kao prijateljicu, jer moja najbolja prijateljica ni na koji način ne može zanemariti svoje osjećaje, niti može utjecati na njih. Može, samo radi mene zanemariti ono što ona jest i ono što ona iskreno osjeća. I tu, sam opet ja loša prijateljica.
Ljudi misle da je veoma lako zanemariti bitku koja se odvija u nama, pogotovo kada se počnu pojavljivati osjećaji za koje ne želimo da se pojave. A baš protiv takvih osjećaja – imamo najmanju kontrolu nad njima. U svakom slučaju – mislim da bi ova situacija trebala završiti s jednim velikim blagoslovom i lekcijom u kojoj ćeš sebe naučiti da prihvatiš činjenicu da ponekad ti nisi prava osoba za nekoga, i da baš tvoj najbolji prijatelj/ica možda jest. Ovo je primjer na kojem ti trebaš naučiti sebe biti pravi prijatelj i koliko ćeš dopustiti da radi završene priče utječeš na stvaranje novog poglavlja u životu svoje najbolje prijateljice/a.
Situacija koja je možda najgora je, ona u kojoj primjetiš da se osjećaji rađaju dok je tvoj najbolji prijatelj/ica još uvijek u vezi s tom osobom. U ovom slučaju pravilo je poslužilo svrsi. Jednostavno, maknuti se iz njihovog života. Pa makar ta veza ne funkcionirala savršeno, njihova je, njihov maleni kutak raja. Ne udaraj nikoga po prstima kako bi ti bio sretan. Pa čak i ako ta veza ne potraje. I znaš da su tvoje emocije još uvijek jake i osjećaš da bi to trebalo biti TO. Nema rješenja za takvu situaciju koje bi smanjilo težinu gubitka s kojim ćeš se suočiti ako nastaviš slušati svoje osjećaje. No, u tom slučaju, vraćam se na vaganje, odluči što ti je u životu važnije. Ljubavi su prolazne, prijateljstva ostaju. Možda, baš nakon nekog vremena, uleti netko drugi – ili možda baš "ta" osoba, a dobiješ blagoslov od svog prijatelja/ice. A za blagoslov uvijek treba biti iskren i potrebna je komunikacija u kojoj ćeš izjasniti jačinu svojih emocija.
Dalje, treća situacija je avantura, kratka romansa ili provod na jednu večer sa bivšim partnerom svojeg prijatelja/prijateljice. U tom slučaju, najbolje je da se takve stvari nikad ne saznaju. Po mom mišljenju, ono što ne znaš – ne može te ni povrijediti. A ovakva glupost je nešto što može uništiti puno više, nego što skrivati laž može. Znam kako je laž kratkog trajanja, ali ukoliko se nešto ne može saznati – najbolje je da se ne sazna. Već si zakazao kao prijatelj, prekršio si granicu, napravi još jednu pogrešku (prešutiti) koja će spasiti tvoje prijateljstvo. Kazna je ionako dovoljna, grižnja savjesti i vječito preispitivanje koliko si dobar prijatelj čim si napravio ono što si napravio. No, ukoliko se takva stvar ne može skriti, budi prvi koji će istinu staviti na vidjelo. Jer ipak najgore je saznati bolnu istinu od nekoga drugoga.
Prijateljstvo je odnos koji trpi najgore udarce, a ujedno je i odnos u kojima je najlakše oprostiti. Valjda je do toga što su ljudi prošli zajedno puno toga, i u takvom odnosu „biti čovjek koji griješi“ je dopušteno. Ja nikad ne bih izgubila prijatelja radi osobe koju volim. Možda je to moja pogreška ili moja kriva slika, ali nekako imam osjećaj da će prijatelji uvijek biti tu – dok će druga polovica uvijek paziti da ona ne bude povrijeđena koliko god voljela mene. Za to se i zalažem, da ljudi u vezama ne zaborave sebe u tim vezama. Dok u prijateljstvu ljudi rastu zajedno. Prijateljstvo je bez kompromisno, jer se nikad ne stvara kompromis. Uvijek si svoj, dok u vezama moraš pristati na simbiozu.
Kroz anketu; žene su većinom te koje ne opraštaju takvu pogrešku; vjerojatno jer se suočavaju sa osjećajem sumnje u same sebe – koja nije uspijela biti osoba svom partneru u to vrijeme, a upravo u tom trenutku njezina najbolja prijateljica u tome uspijeva. Vjerojatno bi stvorile osjećaj manje vrijednosti i definitivno nikad u potpunosti ne bi mogle biti sretne zbog svoje prijateljice. I smatram to onim kontradiktornim osjećajem jer svojoj prijateljici bi trebale biti podrška, i biti sretne zbog toga što je ona sretna i nikada se ne bi trebale osjećati manje vrijednom radi uspijeha svoje najbolje prijateljice (poslovnog ili ljubavnog). Ali taj osjećaj se ipak zna pojaviti. I to nije neoprostivo – jer se na osjećaje ni ne može utjecati. A žene svoje veze doživljavaju emocionalnije, kao što doživljavaju i emocionalnu povezanost sa svojom prijateljicom koja bi ih trebala bezuvjetno razumijeti i poštivati.
Muškarci su jednostavni, njihovo stajalište je jasno – ukoliko postoji još uvijek emocije – ohladi jaja i nastavi dalje. Ako je taj odnos gotov između obje strane, a postoji obostrana privlačnost prijatelja i bivše cure, treba se pronaći najbolje riješenje koje će zadovoljiti sve strane i tako pronaći happy ending za sve. A kad je sama avantura u pitanju – kreten si. Dakle, dragi moji muškarci – pokušajte biti sve manje kreteni i razumijeti emocije ljudi koji su uključeni u taj „trokut“.
Dakle, koje je Vaše mišljenje o tome? Koliko biste uopće stavili ta dva odnosa na vagu i koja strana bi bila odlučujuća? Smiju li se greške poput kršenja „kodeksa“ uopće oprostiti ili zanemariti?
Lijep pozdrav svima :)
Wo
Oznake: prevare, prijateljstvo, pravila ponašanja, prijateljski kodeks
09.06.2013. u 22:17 | 39 Komentara | Print | # | ^ | Like |Oprost ili "osuđen na smrt"
A što je onda sa onim „slabima“, što padnu na iskušenje, zbog tko zna kojeg razloga, i prevare voljenu osobu? Svaka ljubavna priča suoči se sa ovom vrstom prepreke, neki je – oproste, a nekima je to jednako smrtnoj kazni. Usudit ću se, staviti vezu pod mikroskop i reći kako se ona sastoji od povjernja, iskrenosti, ljubavi, oproštenja, strasti, brige, kompromisa – svega onoga što uvjetuje da oboje u toj vezi budi sigurni, sretni i zadovoljni. Zapravo, ponekad pomislim da kad je riječ o greškama koje se u vezama naprave – tada ta simboza jedinstvenosti jednostavno prestane, iz raja se pretvori u pakao. Kada je jedan partner sklon greškama (bilo kakvim) tada se drugi partner postavlja kao njegov mučitelj, sudac ili što već, samo s jednim ciljem – odrediti mu kaznu i natjerati ga da pati. Koliko to zvučao odvratno; upravo se to događa. I to jednom taktikom – grižnjom savijesti. Svi smo bili u situaciji kada je taj maleni crv ušao u nas i zarobio nas. Više smo noći proveli budni sa grižnjom savjesti – nego jer smo par puta prešli preko ponosa. I zapravo to je kazna za prijevaru.
Mislim da nije pametno, o ovoj temi, rašlanjivanje na muškarace i žene, pa ću pokušati s tim smanjiti. Zašto ljudi varaju svoje partnere? – jer se osjećaju zapostavljenima, jer više ne uživaju u seksu sa svojim partnerima, jer im se pružila prilika da probaju nešto novo, jednostavno jer su mogli.
Toliko puno razloga, ali kada se prijevara prizna – partner koji je prevaren uopće ne razmišlja da je i on na neki način razlog slabosti svog partnera. Pristali su na simbiozu, na vezu dvoje ljudi, u kojoj se dvoje ljudi trebaju boriti i graditi tu u vezu, i sada odjednom kada se dogodi pogreška – svak' je jedinka za sebe. Nisam zagovaratelj prevare, ali sam zagovaratelj drugih šansi i oprosta. Zar to nije puno teže napraviti nego samo jednostavno prekinuti vezu radi poljuljanog povjerenja? Svima je opravdanje – neću više imati povjerenja u svog partnera. Pa čekaj, veza se ne sastoji samo od povjerenja, sastoji se i od oprosta, kompromisa i iskrenosti. To što je jedna stavka poljuljana – ne mora se dovoditi u pitanje sve ostale. Naravno svi imamo svoje razloge, ali postavlja se pitanje „dal' dopustiti da prijevara pokvari ono što imaš – a to je ljubav, i to je veza koju si toliko gradio?“ Biti prevaren – ne boli toliko koliko i prevariti nekoga i osjećati užasnu grižnju savjesti. Ako vas netko prevari vi ste samo povrijeđeni, a što je s onim koji je prevario? Taj sigurno mirno ne spava, i polako iznutra umire dok ne čuje „oprost od vas“.
Dakle, oprostiti ili ne? Uvijek je odgovor „NE“. Bolje je u startu odmah posjeći korijene, nego pustiti da takva biljka raste – pa nevaljala je. Zapravo, tko je ikada rekao da će zaljevanjem, većom brigom i nježnosti ta biljka ikada postati zdrava? Nitko nikad. (Da, ovo je sarkazam).
Smatram da ljudi većinom ne opraštaju prevaru jer su sebični i jer se boje. Boje se ponovnog osjećaja povrijeđnosti (koji možda neće više nikad osjetiti – ali ga se jednostavno boje), boje da opet netko ne izigra njihovo povjerenje. Zapravo, odmah reagiraju na kartu „manje vrijednosti“ – jer su oni ti koji su prevareni. Tko je mogao njih prevariti? Kako? Što njoj/njemu nedostaje da se njihov partner usudio pogledati, dodirnuti drugu osobu? Naravno, upravo vas je partner prevario – kao da se otvorila crna jama jada ispod vas i progutala vas i zabila vam ralje očaja i bijesa ravno u vrat. Razumijem vas? Ali, ukoliko vidite svjetlo u cijeloj vašoj vezi – do tog trenutka; zbog čega ne pronaći snagu da se to popravi.
Puno puta jednostavno dopustimo da ponos prevladava tamo gdje zaista ne treba. Ponos se rodi u trenutku kada su naše emocije povrijeđene. Dobro, povrijeđene su – ali život ide dalje. Tu ponos kao najveći ratnik pokosi bilo kakve nade da će naše emocije zaliječiti na pravilan način – na onaj koji mi želimo. Iskreno, vi koji mislite da je ponos velika uloga u svemu tome i da vaš partner ne zaslužuje oprost, ako ste ikada bili u toj situaciji – jeste li ikada probdjeli noć pitajući se dal' to što radite je ispravno?
Ljudi su isto tako navikli da je od nekih stvari bolje odustati. Eto, to je primjer te veze koja se prekida radi jedne pogreške. To se zove odustajanje. Upravo je vaša ljubav, vaša veza došla pred jako veliku kušnju – oprosta. Ako uspijete prevagnuti ovakvo nešto – veza vam može biti samo bolja. Naravno, nije ni trebalo doći do toga, ali je puno razloga zbog čega se događa to što se događa. Naravno niste samo vi krivi - ali dijelite krivicu. Loša komunikacija. Zanemarivanje. Nedostatak pažnje. Odbijanje. Bezobraznost. Sve to vodi ka jednom – prijevari. Tako da nije samo vaš partner napravio pogrešku, vi ste je napravili puno prije. Opet ponavljam kako su veze simbioza. Nije svatko jedinka sama za sebe.
Oni koji su prevarili svoje partnere, e oni su sasvim druga priča. Za mene su oni slabići, ljudi s jako niskim samopoštovanjem u tom trenutku. Nisu mogli pobijediti samog sebe nego se prepustili trenutnom uživanju u zamjenu za užasnu grižnju savjesti? Zapravo – ta zamjena; veoma je slična sa Faustom koji je prodao dušu vragu, a iste takve priče datiraju od 6. stoljeća. Što znači, da su ljudi jednostavno skloni zamjeni dobrog za loše samo kako osjetili osjećaj spoznaje i napretka. Iako to u većini slučajeva nije dobro za njih, ali definitivno se slažem da najveće pogreške – vežu za sobom nove spoznaje. Nije pogreška – pogreška ako se iz nje ne nauči. Svaki od protagonista ove priče vjerojatno se suočio sa grižnjom savjesti; ali unatoč tome nisu povrijedili povjerenje do temelja – oni su ipak bili iskreni i priznali su svoju pogrešku. Odmah su se suočili sa kaznom – oprosta ili smrtne kazne. Za njih je potrebna kazna; ali ne i smrtna.
A na kraju smrtna kazna je loša za oboje, prevareni nikad neće vratiti to povjerenje i nakon nekog vremena shvatiti će kako ih ponos uopće nije zadovoljio i da više nema natrag, a oni koji su prevarili shvatit će da je to najgluplja stvar koju su napravili, da su povrijedili nekoga i sa tim će biti označeni poput Kaina cijeli život, i uživat će u grižnji savjesti sve dok ne upozna nekog novog.
Na temelju ankete koja je provedena za ovaj post; mnogi su priznali kako nikad ne bi oprostili prijevaru, ali da su prevarili svoje partnere i to im nikad nisu priznali? – Razloge koje su naveli za to nisu ni bitni, jer se svrstavaju u rubriku „Opravdavanja za vlastitu dušu“. Znači ljudi su takvi da više opraštaju da oni nekoga prave budalom, nego da oni ispadnu budala. E pa, kakva je uloga onoga – tko prevari i prizna i očekuje oprost. Po meni puno bolja nego ovi koji bi jahali dva konja istovremeno.
Za kvalitetnu vezu, potrebno je dati sebe u nju – znači, po potrebi, biti na meti svih udaraca; ali udarci se događaju s razlogom – da ih primiš i nakon toga se ustaneš. I nastaviš se boriti. Jer zapravo, cijeli život je borba, zašto očekivati da jedna faza života prođe bez borbe. Uostalom, samo za ono što se boriš i vrijedi se boriti. Ne dopustite jednog pogrešci da dobije rat – nije toga vrijedno. Pa zašto baš; ova pogreška kao je prevariti (jedanput) toliko jaka da uništi kvalitetnu i jaku vezu?
Ipak, tko prevari jedanput - prevarit će i drugi put? Jel' to baš tako?
U ovoj temi nisam raspravlja o prijevarama u brakovima, niti sam raspravljala o partnerima koji su ponavljali prijevare i koji su skloni varanju, niti sam raspravljala o onima koji prijevaru nisu priznali, niti sam umanjila osjećaje prevarene osobe nad onom koja prevari - raspravljala sam o tome zbog čega ljudi pokleknu nad oprostom koji se definira kao pojačana doza suosjećanja. Zbog čega se suosjećanje gubi nakon prijevare? O ostalim temama ćemo u nekim drugim prilikama, čisto radi duljine posta. Za ovu temu napravljena je i anketa od 45 ispitanika. Podatke iz te ankete ću koristi u obradi daljnjih tema na ovom blogu.
Što vi mislite o prijevarama? Oprostiti ili „smrtna kazna“? Smatrate li kako je strah od povrijeđenosti veliki razlog zbog čega ne možemo obnoviti lanac povjerenja? I smatrate li uopće da se taj lanac može obnoviti?
XOXO
Edit: Od sada se potpisujem "Wo"; nekako mi paše; zahvaljujem se gospodinu Nemirnom radi nadimka :)
02.06.2013. u 21:15 | 78 Komentara | Print | # | ^ | Like |
