Oprost ili "osuđen na smrt"
“Jak je samo onaj koji i pored najvećeg iskušenja ne prevari voljenu osobu.”
A što je onda sa onim „slabima“, što padnu na iskušenje, zbog tko zna kojeg razloga, i prevare voljenu osobu? Svaka ljubavna priča suoči se sa ovom vrstom prepreke, neki je – oproste, a nekima je to jednako smrtnoj kazni. Usudit ću se, staviti vezu pod mikroskop i reći kako se ona sastoji od povjernja, iskrenosti, ljubavi, oproštenja, strasti, brige, kompromisa – svega onoga što uvjetuje da oboje u toj vezi budi sigurni, sretni i zadovoljni. Zapravo, ponekad pomislim da kad je riječ o greškama koje se u vezama naprave – tada ta simboza jedinstvenosti jednostavno prestane, iz raja se pretvori u pakao. Kada je jedan partner sklon greškama (bilo kakvim) tada se drugi partner postavlja kao njegov mučitelj, sudac ili što već, samo s jednim ciljem – odrediti mu kaznu i natjerati ga da pati. Koliko to zvučao odvratno; upravo se to događa. I to jednom taktikom – grižnjom savijesti. Svi smo bili u situaciji kada je taj maleni crv ušao u nas i zarobio nas. Više smo noći proveli budni sa grižnjom savjesti – nego jer smo par puta prešli preko ponosa. I zapravo to je kazna za prijevaru.
Mislim da nije pametno, o ovoj temi, rašlanjivanje na muškarace i žene, pa ću pokušati s tim smanjiti. Zašto ljudi varaju svoje partnere? – jer se osjećaju zapostavljenima, jer više ne uživaju u seksu sa svojim partnerima, jer im se pružila prilika da probaju nešto novo, jednostavno jer su mogli.
Toliko puno razloga, ali kada se prijevara prizna – partner koji je prevaren uopće ne razmišlja da je i on na neki način razlog slabosti svog partnera. Pristali su na simbiozu, na vezu dvoje ljudi, u kojoj se dvoje ljudi trebaju boriti i graditi tu u vezu, i sada odjednom kada se dogodi pogreška – svak' je jedinka za sebe. Nisam zagovaratelj prevare, ali sam zagovaratelj drugih šansi i oprosta. Zar to nije puno teže napraviti nego samo jednostavno prekinuti vezu radi poljuljanog povjerenja? Svima je opravdanje – neću više imati povjerenja u svog partnera. Pa čekaj, veza se ne sastoji samo od povjerenja, sastoji se i od oprosta, kompromisa i iskrenosti. To što je jedna stavka poljuljana – ne mora se dovoditi u pitanje sve ostale. Naravno svi imamo svoje razloge, ali postavlja se pitanje „dal' dopustiti da prijevara pokvari ono što imaš – a to je ljubav, i to je veza koju si toliko gradio?“ Biti prevaren – ne boli toliko koliko i prevariti nekoga i osjećati užasnu grižnju savjesti. Ako vas netko prevari vi ste samo povrijeđeni, a što je s onim koji je prevario? Taj sigurno mirno ne spava, i polako iznutra umire dok ne čuje „oprost od vas“.
Dakle, oprostiti ili ne? Uvijek je odgovor „NE“. Bolje je u startu odmah posjeći korijene, nego pustiti da takva biljka raste – pa nevaljala je. Zapravo, tko je ikada rekao da će zaljevanjem, većom brigom i nježnosti ta biljka ikada postati zdrava? Nitko nikad. (Da, ovo je sarkazam).
Smatram da ljudi većinom ne opraštaju prevaru jer su sebični i jer se boje. Boje se ponovnog osjećaja povrijeđnosti (koji možda neće više nikad osjetiti – ali ga se jednostavno boje), boje da opet netko ne izigra njihovo povjerenje. Zapravo, odmah reagiraju na kartu „manje vrijednosti“ – jer su oni ti koji su prevareni. Tko je mogao njih prevariti? Kako? Što njoj/njemu nedostaje da se njihov partner usudio pogledati, dodirnuti drugu osobu? Naravno, upravo vas je partner prevario – kao da se otvorila crna jama jada ispod vas i progutala vas i zabila vam ralje očaja i bijesa ravno u vrat. Razumijem vas? Ali, ukoliko vidite svjetlo u cijeloj vašoj vezi – do tog trenutka; zbog čega ne pronaći snagu da se to popravi.
Puno puta jednostavno dopustimo da ponos prevladava tamo gdje zaista ne treba. Ponos se rodi u trenutku kada su naše emocije povrijeđene. Dobro, povrijeđene su – ali život ide dalje. Tu ponos kao najveći ratnik pokosi bilo kakve nade da će naše emocije zaliječiti na pravilan način – na onaj koji mi želimo. Iskreno, vi koji mislite da je ponos velika uloga u svemu tome i da vaš partner ne zaslužuje oprost, ako ste ikada bili u toj situaciji – jeste li ikada probdjeli noć pitajući se dal' to što radite je ispravno?
Ljudi su isto tako navikli da je od nekih stvari bolje odustati. Eto, to je primjer te veze koja se prekida radi jedne pogreške. To se zove odustajanje. Upravo je vaša ljubav, vaša veza došla pred jako veliku kušnju – oprosta. Ako uspijete prevagnuti ovakvo nešto – veza vam može biti samo bolja. Naravno, nije ni trebalo doći do toga, ali je puno razloga zbog čega se događa to što se događa. Naravno niste samo vi krivi - ali dijelite krivicu. Loša komunikacija. Zanemarivanje. Nedostatak pažnje. Odbijanje. Bezobraznost. Sve to vodi ka jednom – prijevari. Tako da nije samo vaš partner napravio pogrešku, vi ste je napravili puno prije. Opet ponavljam kako su veze simbioza. Nije svatko jedinka sama za sebe.
Oni koji su prevarili svoje partnere, e oni su sasvim druga priča. Za mene su oni slabići, ljudi s jako niskim samopoštovanjem u tom trenutku. Nisu mogli pobijediti samog sebe nego se prepustili trenutnom uživanju u zamjenu za užasnu grižnju savjesti? Zapravo – ta zamjena; veoma je slična sa Faustom koji je prodao dušu vragu, a iste takve priče datiraju od 6. stoljeća. Što znači, da su ljudi jednostavno skloni zamjeni dobrog za loše samo kako osjetili osjećaj spoznaje i napretka. Iako to u većini slučajeva nije dobro za njih, ali definitivno se slažem da najveće pogreške – vežu za sobom nove spoznaje. Nije pogreška – pogreška ako se iz nje ne nauči. Svaki od protagonista ove priče vjerojatno se suočio sa grižnjom savjesti; ali unatoč tome nisu povrijedili povjerenje do temelja – oni su ipak bili iskreni i priznali su svoju pogrešku. Odmah su se suočili sa kaznom – oprosta ili smrtne kazne. Za njih je potrebna kazna; ali ne i smrtna.
A na kraju smrtna kazna je loša za oboje, prevareni nikad neće vratiti to povjerenje i nakon nekog vremena shvatiti će kako ih ponos uopće nije zadovoljio i da više nema natrag, a oni koji su prevarili shvatit će da je to najgluplja stvar koju su napravili, da su povrijedili nekoga i sa tim će biti označeni poput Kaina cijeli život, i uživat će u grižnji savjesti sve dok ne upozna nekog novog.
Na temelju ankete koja je provedena za ovaj post; mnogi su priznali kako nikad ne bi oprostili prijevaru, ali da su prevarili svoje partnere i to im nikad nisu priznali? – Razloge koje su naveli za to nisu ni bitni, jer se svrstavaju u rubriku „Opravdavanja za vlastitu dušu“. Znači ljudi su takvi da više opraštaju da oni nekoga prave budalom, nego da oni ispadnu budala. E pa, kakva je uloga onoga – tko prevari i prizna i očekuje oprost. Po meni puno bolja nego ovi koji bi jahali dva konja istovremeno.
Za kvalitetnu vezu, potrebno je dati sebe u nju – znači, po potrebi, biti na meti svih udaraca; ali udarci se događaju s razlogom – da ih primiš i nakon toga se ustaneš. I nastaviš se boriti. Jer zapravo, cijeli život je borba, zašto očekivati da jedna faza života prođe bez borbe. Uostalom, samo za ono što se boriš i vrijedi se boriti. Ne dopustite jednog pogrešci da dobije rat – nije toga vrijedno. Pa zašto baš; ova pogreška kao je prevariti (jedanput) toliko jaka da uništi kvalitetnu i jaku vezu?
Ipak, tko prevari jedanput - prevarit će i drugi put? Jel' to baš tako?
U ovoj temi nisam raspravlja o prijevarama u brakovima, niti sam raspravljala o partnerima koji su ponavljali prijevare i koji su skloni varanju, niti sam raspravljala o onima koji prijevaru nisu priznali, niti sam umanjila osjećaje prevarene osobe nad onom koja prevari - raspravljala sam o tome zbog čega ljudi pokleknu nad oprostom koji se definira kao pojačana doza suosjećanja. Zbog čega se suosjećanje gubi nakon prijevare? O ostalim temama ćemo u nekim drugim prilikama, čisto radi duljine posta. Za ovu temu napravljena je i anketa od 45 ispitanika. Podatke iz te ankete ću koristi u obradi daljnjih tema na ovom blogu.
Što vi mislite o prijevarama? Oprostiti ili „smrtna kazna“? Smatrate li kako je strah od povrijeđenosti veliki razlog zbog čega ne možemo obnoviti lanac povjerenja? I smatrate li uopće da se taj lanac može obnoviti?
XOXO
Edit: Od sada se potpisujem "Wo"; nekako mi paše; zahvaljujem se gospodinu Nemirnom radi nadimka :)
02.06.2013. u 21:15 | 78 Komentara | Print | # | ^ | Like |
