Strah od samoće
Ispijate kavu za kavom, i pepeljara vam je već napola puna i ponovno se grizete za jezik sa vlastitim opomenama kako od sutra pušite manje ili prestajete pušiti uopće. Ja gutam kavu i jednostavno ne vjerujem onome što čujem. Kolutam očima mnogo puta, očito - da izrazim svoje mišljenje, a da pritom ne kažem ništa.
Puno stvari ne razumijem; npr. kako čovjek pokušava uvesti promjene u svoj život tako da počinje od sutra - uvijek od sutra. Kako čovjek uvijek ima vremena za sve, pogotovo ako je u zadnji tren. Većina tog nerazumnog pripada i misterioznoj strani mene osobno, nije da ulažem trud da to i promijenim, nekako sam na to previše navikla - da bih sada mijenjala. Mlada sam - opravdanje je za sve. Koliko? Posve nebitno. Jesam mlada sam; ali unatoč tome koliko sam mlada nemam strah od toga da se ujutro probudim bez nekoga u svom krevetu i mogu zaspati, a da pritom ne dobijem poruku za laku noć.
Nedostaje li mi to? Naravno - ponekad. Ali da ću učiniti sve samo da nisam sama. E pa i ne baš. Možda sam i na to navikla. Da radim kako meni volja i kada je meni volja, nego da uvijek moram postaviti pitanje prije nego nešto napravim. Možda sam navikla koračati i misliti samo na sebe. No;
u čemu je poanta žena koje konstantno vuku vezu za vezom, ne ostavljajući ni dan u kalendaru za koji mogu reći da su ga provele kao slobodne, samostalne žene. Nije mi jasno koliko neke žene misle da biti s nekim predstavlja bolji osjećaj sreće nego biti sam.
Samoća i usamljenost su sasvim dva različita pojma; samoće je vrijeme koje provedemo u potrebi da jednostavno nemamo nikoga oko sebe, da se odmorimo i opustimo sami sa sobom - dok je usamljenost onaj osjećaj kao da nema nikoga tu i stvara tjeskobu. Većina ljudi naime misle da sa samoćom dolazi i taj osjećaj usamljenosti, a sami strah od toga pojavljuje se jer baš taj osjećaj usamljenosti vuku iz svoje veze, no zamaskiraju ga - mnogim drugim opravdanjima, zapravo na koncu ti ljudi nisu sretni.
Kako žena može biti sretna u vezi, ako nije sretna žena općenito? Ne kažem da se baš mora biti sam kako bi volio samog sebe, ali biti sam neko vrijeme je pravi način za naučiti što te čini sretnim. Ali baš to. Što TEBE čini sretnim radi TEBE?
Konstantno čujem "Ja nisam sretna, ako ta osoba nije sretna", "Ja ću biti sretna ako s tom osobom bude uredu", no zar je to stvarno mjerilo koliko jedna osoba može biti sretna.
Ja odbijam svoju sreću povezati sa srećom neke druge osobe. Naravno, sekundarno da; primarno - moja sreća je samo moja stvar. Ja sam naučila biti sretna radi sebe koliko mogu biti sretna i radi drugih.
No, onda u čemu je problem? Taj fenomen nije psihički problem, nije ni problem uopće. Odakle nastaje strah od trenutaka kada jednostavno želiš biti samo svoj? Zbog čega taj trenutak konstantno biva izbačen iz našeg rasporeda?
Mir i tišina. Barem na trenutak. To je u životu uvijek potrebno. Ponekad je nakon veze potrebno stati na noge.
Ona se pravda "Više volim da budem sretna radi nekog drugog, nego da plačem jer sam izašla iz veze" .
Hoće li samo površna zamjena osjećaja pomoći da ustvari budeš sretna osoba. Mislim da ne. Ali svatko ima svoj izbor. Mnogi se u onim trenucima kada su sami osjećaju doista usamljenima, no, ne možemo se graditi uvijek uz druge ljude. Ponekad treba pronaći sreću nasamo - jer na koncu uvijek nekako završiš sam.
Razlog tome? Puno je osobnih uvjeta za strah od samoće - no društvo je zapravo to koje je sjeme tog straha. Društvo na neki način promiče natjecateljski duh i neovisnost, te nas zapravo od malena krivo uči da će nas pripadnost zadovoljiti i popuniti bilo koju prazninu. Od malih nogu, da budem preciznija - od vrtića nas tete i susjedi bombardiraju pitanjima "Imaš li simpatiju?", "A jel' ti simpatija onaj mali Ivo (mala Iva)" i tako redom dok ne dođemo u neke godine kada nema odgovora na pitanje "Jesi li u vezi?" jer ako je odgovor "Ne" postavlja se pitanje "Kako to da nisi!?".
"Moderno društvo diktira da se uspjehom smatra imati "najboljeg prijatelja" u dobi od 7 do 13 godina, dečka ili djevojku u dobi od otprilike 13 do 23 i bračnog druga od te dobi nadalje. Zapravo nas društvo u kojem živimo ohrabruje u ideji da će ljubavni odnos i brak riješiti sve naše probleme. " (citiram dr.sc. Ana Kandare Šoljaga).
Živimo u takvom društvu da se od nas jednostavno očekuje da budemo u zajednici, da nekome pripadamo. Mnoge osobe su upravo zaglavile u tom sustavu pripadanja da se jednostavno osjećaju loše, kao da su podbacile, odbačeno ili destruktivno jer nisu ostvarili norme jednog društva.
Već sam jednom pisala o tome koliko moć sa upravljenjem riječju "ne" uveliko pomaže. Ponekad treba reći i ne osjećaju pripadnosti jer koliko puta pripadamo nekome, zaboravimo biti sami svoji. I to je lekcija koju prvo trebamo kvalitetno naučiti - koja je zapravo temelj svih odnosa. Biti svoj! Svoj na svoje načine i uživati u tome. A tek onda uživati u pripadnosti - tako društvenoj, tako i osobnoj. Tko ne umije biti sretan sam - sumnjam da umije biti sretan s nekim.
Radi straha od samoće i usamljenosti ne treba se ulaziti u veze, jer ćete konstantno biti sami i usamljeni. To je nešto što trebate riješiti. Volontirajte, čitajte knjige, naučite nešto raditi radi sebe. Tako i kada budete sami - nećete se osjećati usamljeno. Otvorite blog :) i to uveliko pomaže. Osjećaj korisnosti i kreativnosti nadahunjuje u potrebi za samoizgradnjom.
Ali potrebno je puno koraka u životu proći sam, kako bi ga učinili jačim i sigurnijim. A tek onda naučiti pratiti tempo osobe uz koju ćemo hodati.
To je bar moj kritički stav o tome. Nadam se da će svi ljudi oko mene koji misle da je rješenje na njihove probleme sa vezama taj da lete iz jedne veze u drugu kao kakav turistički vodič - shvatiti da na koncu, su oni ti koji trebaju stati nogom na loptu i pošteno se istrenirati kako bi postali timski igrači.
Lijep pozdrav
P.S Ispričavam se što me nije dugo bilo. Nadoknaditi ću i to :)
Wo :)
24.09.2013. u 13:09 | 29 Komentara | Print | # | ^ | Like |
