Sjećam se kad sam ih prvi put vidio. Informatička učionica na faksu. Iza mene je sjedila kolegica s prve godine koja je jako emotivno reagirala na prizor koji se odigravao na ekranu. U to vrijeme nije bilo divx-a, mpeg nije bio baš raširen pa nije bilo ni govora da pod vježbama gleda snimljenu epizodu neke sapunice. Suza koja joj je pobjegla niz obraz smekšala je srce starog romantičara. Neću sad o ženskim suzama i njihovim značenju. Okrenuo sam se u nakani da joj pokušam pomoći.
S vrha ekrana padali su mali likovi s čuperkom na feder. Spretno su se dočekali na noge i onda krenuli u lijevo. Nakon par koraka nailazili bi na rotirajuću napravu koja bi ih samljela u piksele. Kolegica je bila očajna. Jecajući mi je objasnila koji je zadatak malih likova i kako se njima upravlja. Rješenje njezinog problema bilo je vrlo jednostavno, prije naprave trebalo je postaviti balvana koji će blokirati ostale i natjerati ih da se okrenu. Nakon što su svi likovi nestali iza ciljnih vratiju kolegica je kliknula na balvana koji se nakon par sekundi mahnitog glavotresa raznio u piksele. Zabezeknuto sam očekivao nove suze, ali kolegica ga je otpisala kao kolateralnu žrtvu i krenula na slijedeći nivo.
Jedino što sam uspio dobiti od nje je nekoliko trenutaka za kopiranje malih likova na moje računalo.
Riječ je o jednoj od najboljih i najorginalnijih igara za računala svih vremena. Ali pravi razlog zbog kojeg ovo pišem krije se na ovoj adresi. Tko je rekao da se u JavaScriptu ne mogu raditi izvrsne arkadno-logičke igre?
|
